GR 4. II. BRUXELLES NEMA PRAVA ODLUČIVATI O JUGOSLAVIJI

GLAS RUSIJE - GR 4. II. 2002. Prilog Petra Iskenderova: Bruxelles nema prava odlučivati o Jugoslaviji. Međunarodna politika je ipak zanimljiva stvar. Reklo bi se da je suzdržanost i oprez u formulacijama temelj rada svakog diplomata koji drži do svog ugleda. To je još važnije za političara, posebice čelnika najvećeg vojno-političkog bloka našega doba. Sigurno ste se pogodili da je riječ o glavnom tajniku NATO-a Georgeu Robertsonu. Nesumnjivo je riječ o važnoj osobi. Danas je gospodin Robertson jedan od ključnih čimbenika međunarodne pozornice. Štoviše, siguran sam da mnogi u prijašnjoj Jugoslaviji drže dostojanstvenog Britanca skoro oličenjem nacionalne ideje. Danas upravo on usmjerava u potrebno korito drugi val širenja saveza koji uporno žele uzjahati i Albanija, i Bugarska, i Makedonija, i Slovenija. Ima na Balkanu i snaga koje s punim pravom drže NATO svojim spasiteljem. Među njima su albanski ekstremisti Kosova koje savez nije podržao maglovitim obećanjima, već intenzivnim raketiranjem i bombardiranjem Jugoslavije 1999. godine. Naravno da takva pozornost odgovara Robertsonu. Zato ponekad gubi poslovičnu britansku rezerviranost i budnost. Teško je drugačije objasniti glasnoću i sadržaj intervjua koji je glavni tajnik NATO ovih dana dao Radiju i televiziji Srbije. Njegove izjave uglavnom su govorile o perspektivama integracije Jugoslavije u euroatlantske strukture. Nakon priznanja da zemlja ima puno pravo očekivati članstvo u Vijeću Europe, EU i NATO, George Robertson nije se suzdržao od poruka Beogradu. Našao je pitanje od čijeg rješenja, po njemu, ovisi sudbina čitave suverene države. Jugoslavija, naime, mora što prije izručiti haaškom sudu bivšeg zapovjednika vojske bosanskih Srba, generala Ratka Mladića. Tu je vaša sudbina, izjavio je on obraćajući se milijunima slušatelja u zemlji. Drugim riječima, razmatranje pitanja o članstvu Jugoslavije u europskim strukturama moguće je tek nakon što se general Mladić smjesti u haaški zatvor, iako ni gospodin Robertson, a ni glavna tužiteljica haaškog suda Carla del Ponte nisu predstavili ni jedan dokaz da se optuženik nalazi na području Jugoslavije. Zapad već odavno zauzima takav način u razgovorima s Beogradom. Bezočne ucjene omogućile su izručenje bivšeg saveznog predsjednika Slobodana Miloševića i njegovog srpskog kolege Milana Milutinovića Haagu. Zapad je daleko suzdržaniji kada ima posla s drugim balkanskim državama. Ni BiH koja je postala bedem islamskog fundamentalizma, ni Hrvatska koja skriva od pravosuđa svoje generale, ni Albanija na čijem su području djelovali centri za obuku kosovskih terorista, nisu zaslužile sumnjivu čast da se o njihovoj sudbini odlučuje u Bruxellesu. Siguran sam da su jugoslavenski narodi sposobni sami odlučiti o sudbini svoje zemlje. Kada je riječ o Robertsonu, kao da nije zgodno podsjećati iskusnog političara da je razgovor s pozicije sile i nadmoći rijetko imao uspjeha na Balkanu. (GR)