IT - 23.I. LA REPUBBLICA - FRANCUSKA, NJEMAČKA I BRITANIJA

ITALIJA LA REPUBBLICA 23. I. 2003. London ostaje suvišni treći "Onaj između Francuske i Njemačke je brak u troje; što ga, kao što je jednom kazala princeza Diana, čini malo pretrpanim. U vječnom europskom trokutu Engleska je uvijek imala ulogu trećeg elementa.(...) Francusko-njemačke inicijative stalno su doprinosile napredovanju procesa europske integracije. Mogu li oni ponovno u tome uspjeti? I ako se Francuska i Njemačka, dan nakon obnove njihovih glasova u Versaillesu, bace na posao u savršenoj harmoniji, to ne izgleda vjerojatno. Vrlo brzo će biti samo dvije države među dvadeset i pet. Možda su još uvijek dvije važne zemlje, no njihova relativna moć da predlože određeni plan sve se više troši. Engleska pod Blairovim vodstvom je vrlo aktivan europski protagonist. Italija, Španjolska i Poljska pripadaju poluteškoj kategoriji. Manje zemlje, velika većina članica EU-a, sve se više opiru utjecaju većih zemalja, koje im govore što trebaju činiti.(...) Nedavno je Lord Weidenfeld, uvijek pun zamisli, utemeljio 'klub trojice' za raspravu o tome kako bi tri velika Europe mogli što bolje surađivati. U svom prvom mandatu Tony Blair je provodio upravo taj plan, uključujući se s određenim uspjehom u francusko- njemačke plesove, predlažući inicijativu za europsku obranu Jacquesu i Treći put Gerdu. No sada izgleda da se vratilo staroj formuli: Francuska i Njemačka zajedno plešu u ritmu valcera a Engleska traži utjehu u mišićavim rukama Amerike. (Određivati rod zemljama je često teško, no općenito izgleda da se Francuska i Engleska smatraju ženskog roda, a Njemačka i Amerika muškog). (...) Pa ipak odnosi između te tri stare europske sile doista izgledaju kao menage a trois koji traje dugo: uz sve ljubomore, prohtjeve da se smatra nezamjenjivima, mješavine nadmetanje i drugarstva, zlobne tihe razmjene dosjetki, sjećanja koja sežu u prošlost sačinjena od prošlih uvreda i ljubaznosti. U diplomaciji kao i u stvarnom životu, trostrani savezi mnogo teže se održavaju nego oni bilateralni. Osim ako se, očito, nema jednog nedvojbenog zajedničkog neprijatelja; kakav je bila Francuska za Bismarckov 'savez tri cara', ili nacistička Njemačka za tadašnji veliki ratni savez Engleske, Sjedinjenih Država i Sovjetskog saveza. Čak ni ti savezi nisu dugo trajali. Za unutarnju diplomaciju Europske Unije problem je upravo taj. Bilo koji pravni stručnjak moći će vam potvrditi da je glede velikih pitanja napredak moguć samo kada određeni broj ključnih zemalja zajedno gura u istom pravcu. Ako se to ne dogodi, cijeli posao komisije i Parlamenta je beskoristan. Vjerojatnije je da se to može ostvariti kada se s istim ciljem stvaraju trajni savezi između nekih država. Takvo razmišljanje vrijedi i za francusko-njemački brak. No, kao da to nije dovoljno, tijekom cijele europske povijesti, savezi, makar i trajni, pokazivali su sklonost poticati protusaveze. Što veća i složenija postaje Europska Unija, toliko će biti veća potreba za širokim savezima europskih zemalja kako bi stvari išle dalje. Pa opet, široki savezi ne samo da teže potraju, nego nose i veću vjerojatnost porađanja protusaveza. Europa sačinjena od promjenjivih saveza, koji se mijenjaju prema tome kome je do čega stalo, podložna je nemati nikakav strateški pravac. Europa sačinjena od trajnih saveza bila bi unutarnje podijeljena. NATO rješenje, poligamija u mormonskom stilu, s američkim suprugom i 18 europskih žena, nije ostvariva u Europi i smatra se da neće moći više funkcionirati ni za Atlantski savez. Vodstvo u rukama francusko-njemačke bračne zajednice više nije dovoljno. Menage a trois s Engleskom u prošlosti nije posebno dobro funkcionirao, što se i rijetko događa s vječnim trokutima. Ni slobodna ljubav nije prihvatljivo rješenje. Ima li ga itko?", piše Timothy Garton Ash.