NOVA TEORIJA: EVOLUCIJA NIJE BILA SLUČAJNA

ZAGREB/LONDON, 21. siječnja (Hina) - Slijepa urara koji radi bez ikakva plana, staru metaforu kojom često opisuju temeljnu značajku evolucije, načelo slučajnosti, u pitanje su dovela dvojica europskih kemičara koji tvrde da je urar možda i bio slijep, ali su njegovim radom upravljale i određivale ga kemijske promjene u okolišu te da su mnoge posljedice bile neizbježne. #L# Sliku slijepa urara zagovara Richard Dawkins sa sveučilišta u Oxfordu, ali njegov oksfordski kolega Robert Williams i Joao Jose R. Frausto da Silva s lisabonskoga sveučilišta misle da evolucija nije bila slučajna, piše New Scientist. Oni tvrde da je Zemljina kemija prisilila život da evoluira predvidljivo - od jednostaničnih organizama do biljaka i životinja. Williams i da Silva polaze od najranijih oblika života koji su se sastojali samo od jednoga mjehurića s citoplazmom koja je proizvodila polimere poput RNK, DNK i bjelančevina. Te primitivne stanice, prokarioti, uzimale su vodik iz vode i oslobađale kisik u okoliš. Tako je iz amonijaka nastao dušik, metali su se oslobodili iz sulfida, a nemetalni sulfidi postali su sulfati. Te su promjene prisilile prokariote da se prilagode oksidiranim elementima i evoluirale su do upotrebe kisika i razvoja fotosinteze. Ali ti oksidansi mogli su i naškoditi citoplazmi. Postojala je samo jedna mogućnost zaštite: trebalo je izolirati elemente unutar izvornoga mjehurića, kaže Williams. I tako su nastali eukarioti, jednostanični organizmi s jezgrom i ostalim dijelovima stanice. Harold Morowitz, stručnjak za termodinamiku živih sustava na sveučilištu George Mason u Fairfaxu u Virginiji, kaže da su to veoma zanimljive nove ideje. "U biologiji traje tiha revolucija u kojoj radikalno ustrajanje na slučajnosti postupno popušta pred teorijom postanka života utemeljenom na znanstvenim zakonitostima". Prema Williamsu i da Silvi, eukarioti su morali razviti sustav komuniciranja između dijelova stanice. Okolne sirovine diktirale su i to. Ioni kalcija redovito su prodirali u stanicu i vezali se na DNK, a stanica je reagirala ispumpavajući ih opet van. Eukarioti su s vremenom naučili upotrijebiti taj protok kalcija za slanje poruka kroz unutrašnje i vanjske membrane. Isto tako su ioni natrija prvo bili protjerivani iz stanice kao otrovni, a onda su postali temelj komunikacije živčanih stanica. Život je nastavio reagirati na Zemljin oksidirani okoliš. Vodikov peroksid pridonio je nastanku lignina, polimera bogata kisikom koji je temeljni sastojak drveta. A eukarioti su uz pomoć bakra iz bakrenih sulfida počeli stvarati bjelančevine poput kolagena i hitina koji povezuju mišićne i živčane stanice. Takva evolucija tvari pogodnih za razvoj višestaničnih struktura utrla je put nastanku biljaka i životinja. Nisu svi uvjereni u tu teoriju. Evolucijski biolog David Deamer s kalifornijskoga sveučilišta Santa Cruz kaže da treba biti oprezan s tvrdnjom da je napredak evolucije bio neizbježan. "Neizbježnost ovisi o podrijetlu života i fotosinteze". On se slaže da je život potekao iz primitivnih mjehurića, ali oksidacija ne može objasniti baš sve od prokariota do ljudi. Williams priznaje da teorija ima ograničenja. On se slaže da je Dawkinsova teza točna i da je slučajnost odredila razvoj vrsta. Ali ne vjeruje da slučajnost upravlja cijelom evolucijom. "Sve što život odbaci, pretvara se u silu što vodi do idućeg koraka u njegovu razvoju". No David Krakauer, teoretičar evolucije na Institutu Santa Fe u New Mexicu kaže da su Williams i da Silva jednostavno nabrojali kemijske procese koji su koincidirali s raznim promjenama u evoluciji, a što ne dokazuje da je kemija izazvala te promjene. Williams misli da su se promjene u okolišu dogodile prve, jer se one događaju brže od promjena u biološkim sustavima. (Hina) vm dgk