Objavljujemo pojedinosti o pet ključnih članova nove Komisije
JOSE MANUEL BARROSO - PREDSJEDNIK KOMISIJE
- U lipnju prihvatio prijedlog europskih čelnika da preuzme vodstvo nove Komisije. Do tada obnašao dužnost portugalskog premijera; ranije bio i ministar vanjskih poslova. Taj 48-godišnji pravnik, danas konzervativac, političku karijeru je započeo u studentskim danima kao maostički aktivist.
Njegovo imenovanje bilo je veliko iznenađenje. Predložen je tek nakon što predsjedništvo EU-a nije uspjelo postići kompromis oko nekoliko poznatijih europskih političara. Njemačka i Francuska i još neke zemlje protivnice rata u Iraku pokazivale su prema njemu određenu suzdržanost, jer su ga smatrali proameričkim pristašom slobodnog tržišta. Uoči same američke invazije na Irak na Azorima ugostio američkog predsjednika Georgea Busha i premijere Britanije i Španjolske Tonya Blairea i Josea Mariu Aznara.
Barroso je pristaša snažnog NATO-a, a zauzima se i za veće investicije u europske obrambene kapacitete, kako bi EU mogla preuzeti odgovornost za sigurnost.
"Ja sam reformist, ne revolucionar, centrist, a ne fundamentalist slobodnog tržišta", rekao je Barroso sam za sebe. Barroso je poliglot, govori četiri strana jezika.
JOAQUIN ALMUNIA - POVJERENIK ZA EKONOMSKA I MONETARNA PITANJA
- Povjerenik iz Španjolske od ožujka ove godine istu je dužnost obnašao i u dosadašnjoj Komisiji Romana Prodija. U Bruxelles je došao nakon što je novi španjolski socijalistički premijer Jose Luis Rodriguez Zapatero povukao njegova prethodnika u Komisiji Pedra Solbesa i imenovao ga ministrom gospodarstva.
Almunia, 66-godišnji Bask rođen u Bilbaou nekada je bio vođa španjolskih socijalista, a 80-tih je u vladi Felipea Gonzaleza obnašao i dvije ministarske dužnosti, prvo kao ministar za zapošljavanje, a onda i kao ministar javne uprave.
Pred njim je delikatna zadaća reformiranja Pakta o stabilnosti i rastu, koji određuje pravila o proračunskom deficitu u zemljama članicama.
Morat će uspostaviti ravnotežu između potrebe očuvanja fiskalne discipline u EU-u i euro zoni i istodobno uzeti u obzir primjedbe zemalja članica koje imaju problema s ispunjavanjem proračunskih pravila.
PETER MANDELSON - POVJERENIK ZA TRGOVINU
- Mandelson je jedan od najbližih suradnika britanskog premijera Tonya Blairea. Imao je središnju ulogu u izgradnji nove Laburističke stranke, koja je nakon puno godina provedenih u oporbi došla na vlast. Izrazito je proeuropski orijentiran, a od Blairea je tražio da prihvati euro. Osigurao je povoljno medijsko praćenje za svoje nadređene zbog čega je stekao reputaciju vrhunskog medijskog manipulatora, zvali su ga "Princ tame".
Pedesetgodišnji Mandelson je dvaput podnosio ostavke u britanskoj vladi. Godine 2001. podnio je ostavku zbog navoda da je intervenirao za dvojicu indijskih milijardera da dobiju putovnice. Drugi put je napustio vladu nakon što je propustio prijaviti pozajmicu od kolege ministra. Pozajmljeni novac je iskoristio za kupnju kuće u elitnom dijelu Londona.
Tijekom saslušanja u Europskom parlamentu impresionirao je zastupnike poznavanjem resora koji preuzima.
"Treba nam čvrsta, jaka, neovisna, dobro vođena i efikasna Komisija koja je spremna suočiti se s državma članicama", rekao je Mandelson u svom govoru početkom studenoga.
CHARLIE MCCREEVY - POVJERENIK ZA UNUTARNJE TRŽIŠTE I USLUGE
- McCreevy je bivši irski ministar financija. Tijekom 90-tih godina, kada je Irska nazivana "keltskim tigrom", nadzirao je dotad nezabilježeni gospodarski rast temeljen na velikom priljevu stranih investicija. Pedesetčetverogodišnji Irac poznat je po svom izravnom govoru, kojim se zamjerio nekima u svojoj stranci Fianna Fail.
NEELIE KROES - POVJERENICA ZA TRŽIŠNO NATJECANJE
- Najkontroverznija članica Barrosove ekipe. Zastupnici Europskog parlamenta isticali su da ona nije prikladan kandidat za resor tržišnog natjecanja, zbog mogućnosti da bude u sukobu interesa. Nizozemska poslovna žena bila je članicom poslovodnih odbora nekoliko tvrtki. Šezdesettrogodišnja Kroes bila je ministrica prometa u nizozemskoj vladi od 1982. do 1989.
Nakon što je imenovana za povjerenicu prodala je sve dionice koje je imala kako bi izbjegla sumnje u sukob interesa te se obvezala da nakon prestanka mandata u Komisiji neće prihvatiti nijedan plaćeni posao.
Britanski Financial Times proglasio ju je 1998. godine najmoćnijom ženom u Nizozemskoj.