Ilustrirajući tezu o negativnim ekonomskim posljedicama koje zaoštreni politički odnosi u zadnje vrijeme donose, Šuligoj podsjeća na nacionalističke zahtjeve za bojkotom slovenskih proizvoda koji se javljaju u Hrvatskoj i pozive na bojkot hrvatskog turizma koji se javljaju u Sloveniji. "Ako bi poziv na bojkot slovenskih proizvoda u Hrvatskoj uspio, šteta bi iznosila desetke milijuna eura, a već se može izračunati da je pad broja slovenskih gostiju od pet posto u Hrvatskoj u protekloj turističkoj sezoni smanjio turistički prihod u susjednoj državi za dvadesetak milijuna eura", navodi Šuligoj, te dodaje da je ekonomska šteta samo jedan vidik negativnih posljedica koje se pojavljuju o nesređenim odnosima dviju država.
"Ekonomska šteta samo je jedan dio štete koja se među državama pojavljuje. Drugi dio te štete ne može se izračunati niti prikazati novcem. Tako na primjer iz dana u dan u slovenskim i hrvatskim medijima čitamo vijesti i komentare o slabim odnosima, a konflikti se većini komentatora čine već kao nešto sasvim prirodno", primjećuje komentator i dodaje da su u vrijeme kad je donesen parafirani sporazum Drnovšek-Račan incidenti bili vrlo rijetki i zanemarivi jer su nakon eskalacije incidenata stvari u ruke uzeli predsjednici vlada. No, nakon toga Hrvati su proglasili ekološko-ribolovnu zonu u Jadranu, počelo se s incidentima i instrumentalizacijom ribara, a u zadnje vrijeme policijski brodovi u Piranskom zaljevu gotovo svakodnevno jedni drugim tumače kako dvije države razumiju konvenciju UN-a o pravu mora, nastavlja Šuligoj.
Pokazalo se da pitanje granice neće biti moguće riješiti bez vanjskog arbitra, a u tome svoju šansu ima i Slovenija jer raspolaže vlastitim argumentima, tvrdi Šuligoj. "Nije bilo nikakvog pravog razloga da hrvatski ribari, osim nekoliko izuzetaka, uopće dolaze u zaljev koćama. A sada dolaze s ribarskim priborom koji je u zaljevu bio zabranjen čak i u jugoslavenska vremena. Kad bi se dakle zahtijevalo da se (u zaljevu) uspostavi onakvo stanje kakvo je bilo, onda incidenata ne bi niti bilo. No očito je nekima jako stalo do toga da do incidenata dolazi. Zar samo zato da bi inozemstvo uvjerili kako je granica neophodna?", pita se u komentaru Šuligoj.
Vodeći slovenski list konstatira da je očito kako će u određivanju granice biti potreban vanjski arbitar iako, kako dodaje, neuspjelo posredništvo nekadašnjeg američkog ministra obrane Williama Perryja pokazuje da nema jamstva da i nakon posredovanja stvari opet ne bi mogle krenuti po zlu. "Zaplet je došao tako daleko da bez vanjskog arbitra očito neće ići. Hrvatska je pred teškom zadaćom. Zauzela je maksimalistički stav - kontrolira polovicu Jadrana i polovicu Piranskog zaljeva, ali istodobno nije najuvjerenija u svoje stajalište, pa tako još uvijek zahtijeva arbitražu iako joj ta arbitraža ovoga trenutka nije potrebna. Arbitri će morati slušati i slovenske argumente. A njih nije malo. Slovenija se dakle ne mora bojati arbitara jer joj nijedna arbitraža ne može dati manje od onoga što joj sada dopušta južna susjeda. U arbitraži je uvijek moguće izabrati više puteva, pa će se zakomplicirati već pri dogovoru o tome koji oblik arbitraže uopće odabrati i kakvo pitanje postaviti. No, opet će se točnima pokazati upozorenja da je dogovor o arbitraži jedno, a da bi mir na moru morali postići bez obzira na to kako i kada će arbitri odlučiti glede morske granice. Ukratko, kako dakle postići da se incidentima ne promoviraju neka politička stajališta ili da se na incidentima takva stajališta ne utemeljuju? Kako spriječiti da neka od strana ne bi incidentima ne bi vješto prejudicirala granicu na moru? I tko može opravdati posljedice i štetu koja nastaje između dva naroda i to samo zato jer se njihovi izabrani predstavnici ponašaju previše samoživo, pa makar je to karakteristika njihovih krajeva i običaja", zaključuje komentar u "Delu" Boris Šuligoj.