Rusija već godinama obećava izgradnju istočnog naftovoda i Kini i Japanu, svojim istočnim azijskim susjedima žednima energije, tijekom kojih mjerka gospodarske, diplomatske i ekološke koristi.
Naftovod prema Kini, dugačak 2.400 kilometara od sibirskog grada Angarska, najudaljenije točke na istoku ruske goleme mreže naftovoda, do kineskog Daqinga, išao bi čak 1.700 kilometara preko ruskog teritorija. Onaj prema Japanu bio bi dugačak 4.130 kilometara, i išao bi od sibirskog grada Taicheta do ruske luke Nakhodke.
Ruski dužnosnici i direktori naftnih kompanija pridodaju konfuziji oko toga koji plan Moskva preferira, budući su davali konfliktna obećanja objema zemljama u zadnjih nekoliko godina.
Po Vladimiru Milovu, bivšem ruskom zamjeniku ministra energetike, kineska tura naftovoda ekonomski je isplativija. No, ostali faktori rade protiv te rute, poput činjenice da bi se njime opskrbljivala samo Kina, koja bi onda mogla pokušati ugovoriti nižu cijenu za naftu, kazao je.
Pregovori s Kinom o razvitku Kovykta plinskih polja pokazali su kakav može Peking biti težak pregovarač. Ponudio je 30 dolara za 1.000 prostornih metara plina, znatno niže od 75 dolara koliko je minimalna profitabilna cijena.
Ekološke zabrinutosti također rade protiv kineske rute, budući Peking odbija da naftovod ide preko teritorija Mongolije te zahtijeva da prolazi blizu ruskog Bajkalskog jezera, regije pod zaštitom UNESCO-a.
Rusija nije ispunila svoje obećanje u 2001. da opskrbi Kinu s 30 milijuna tona nafte godišnje, a njezina odluka da zabrani Pekingu natjecanje za kupnju naftne kompanije Slavneft prije dvije godine narušila je odnose i zakomplicirala pregovore, kazao je Milov.
Financijske poteškoće ruskog Jukosa uslijed poreznih dugova te kompanije, glavnog podupiratelja izgradnje naftovoda prema Kini, također je potkopala projekt rusko-kineskog naftovoda.
No, i japanska ruta ima svoje razloge za i protiv. Osim toga, Rusija bi mogla naftom opskrbljivati i druge zemlje u regiji, uključujući Južnu Koreju, a čak potencijalno i zapadnu obalu SAD.