Događaji vezani uz otmicu francuskih novinara Christiana Chesnota (RFI) i Georgesa Malbrunota (Le Figaro) - 20. kolovoza, na putu iz Bagdada za Najaf - od strane "Islamske vojske u Iraku" koja je poručila da će novinari biti oslobođeni pod uvjetom da se ukine zakon o zabrani nošenja napadnih vjerskih simbola u francuskim školama, smjenjuju se iz dana u dan vrtoglavom brzinom.
Šef francuske diplomacije Michel Barnier, koji je otkazao sve svoje susrete i redovite aktivnosti kako bi iz jordanske prijestolnice koordinirao francuske inicijative u cilju oslobađanja talaca, napustio je u subotu popodne Amman i vratio se u Pariz da predsjedniku Jacquesu Chiracu podnese izvještaj o svojim naporima.
Iz Bagdada se "praznih ruku" u subotu ujutro vratilo i izaslanstvo Francuskoga vijeća muslimanskog obreda (CFCM), krovne organizacije muslimanskih institucija u zemlji, koje je pokušalo aktivirati sve značajnije kanale u Iraku koji bi mogli biti u vezi s otmičarima ili utjecati na njih, posebno među sunitima najutjecajnije tijelo: Vijeće ulema.
Službeni Pariz čini sve da bi spasio živote dvojice novinara, ali s njima i pozitivne rezultate, posebno u islamskom dijelu svijeta, svoje gotovo dvogodišnje politike protivljenja američkoj ratnoj opciji.
Prva žrtva talačke afere su iračko-francuski odnosi, što se ogleda u činjenici da je Michel Barnier pomno izbjegao uključiti Bagdad u svoju turneju, uz prešutnu pretpostavku da bi kontakti s vlastima u Bagdadu, koje su nametnule okupacijske sile, mogli samo otežati sudbinu talaca, ali i u otkazivanju prvog posjeta Parizu novog iračkog predsjednika, Ghazija al-Yawera, koji je bio zakazan za 6. i 7. rujna, na početku njegove prve europske turneje.
To je najmanje što se moglo i očekivati nakon opetovanih izjava iračkog premijera Iyada Allawija kako otmica francuskih novinara pokazuje da "oni koji se ne bore na strani iračke vlade nisu zaštićeni od terorizma".
Podrška koju je službeni Pariz dobio od brojnih prijestolnica iz islamskog svijeta, kao i od muslimanske zajednice koja živi u Francuskoj, uključujući i neke od njenih najradikalnijih elemenata, potvrđuje da Pariz nije usamljen kad nadu u sretan ishod otmice talaca temelji na uvjerenju kako bi smaknuće dvojice francuskih novinara i njihova sirijskog vozača pokazalo kako zapravo nema alternative politici koju na Bliskom i Srednjem istoku vodi američka administracija.
No, veliko je pitanje jesu li sami otmičari toliko suptilni u svojim analizama, jer oni i dalje, po prirodi svog terorističkog djelovanja, ostaju najvećom nepoznanicom.
Nakon prognoziranja u četvrtak da je oslobođenje talaca samo "pitanje sata" - što se dovodilo u vezu s nastupajućim petkom, "danom molitvi" u islamskom svijetu - i to od strane nekih najutjecajnijih ministara, nitko se više ne usuđuje pripisivati otmičarima ni duboku pobožnost ni političku logiku kojom se rukovodi "normalan" svijet.