Neki hrvatski roditelji slali su svoje sinove, dorasle za služenje u vojsci, u inozemstvo ili na studij u strane zemlje te iako je moj otac neumorno nastojao u američkoj javnosti ojačati svijest o ratu u Hrvatskoj, ni sam nije mogao zanijekati određeno olakšanje što smo brat i ja bili na sigurnom, piše Brkic.
"Ljudi kažu da je život na bojišnici obilježen intenzivnošću koja se ne može usporediti s onom u svakodnevnom životu. Ne znam. Jedino ratno iskustvo doživjela sam tijekom posjete Hrvatskoj 1993. g. kada su na vlak kojim sam putovala bile ispaljene minobacačke granate", opisuje Courtney Angela Brkic, dodajući da njezina jedina emocija u tom trenutku bio užas.
Izdvajajući susret s medicinskom sestrom iz SAD-a koja se angažirala u sanitetskoj službi na samom mojištu, autorica navodi: "Judy je 1991. iz Amerike pratila početak rata, uključujući napade na Osijek i Vukovar, gradove koje su JNA i paravojne postrojbe sustavno uništavale", tumači Brkic.
"Kasnije je pratila vijesti o padu Vukovara nakon žestoke tromjesečne opsade. Iscrpljeni civili izlazili su iz podruma da bi bili izloženi zatočeništvu u logorima, progonima i skupnim smaknućima. Kada je vidjela smućena lica ljudi, prisiljenih napustiti grad u kolonama, nešto je u njoj puklo", opisuje autorica u NYT-u motive koji su potaknuli njezinu poznanicu da se angažira u Hrvatskoj.
"Nekoliko tjedana nakon pada Vukovara njegovala je ranjenike i umiruće i jurila naokolo u ambulantnim kolima, prepunim ogrebotina od šrapnela. Kada nije bila dežurna, živjela je kod jedne obitelji u Slavonskom Brodu, gradu na koji su minobacačke granate padale redovitije nego kiša i gdje je broj civilnih žrtava neprekidno bio uznemiravajuće velik", piše autorica.
Strahopoštovanje nije dovoljno jaka riječ za ono što sam osjećala prema njoj, zaključuje u NYT-u Courtney Angela Brkic, koja je kasnije i sama postala dio međunarodnog tima forenzičara i sudjelovala u ekshumaciji masovnih grobnica na teritoriju Republike Srpske.