Na velikom prostoru u središtu Pekinga, kao posvuda u zemlji, još je uvijek zabranjeno demonstrirati, osim kad se Peking odabere za organizatora Olimpijskih igara ili se zemlja kvalificira za Svjetsko prvenstvo u nogometu.
Masakr u noći s 3. na 4. lipnja 1989., u kojem je smrtno stradalo više stotina pa čak i tisuća osoba, režim još uvijek opravdava u ime "budućnosti partije i zemlje".
Ove godine, kao na svaku obljetnicu, disidenti koji su željeli obilježiti tragediju stavljeni su pod strogi nadzor.
Od približno 15.000 osoba zatočenih ili poslanih u radne logore zbog umiješanosti u demokratski pokret, više od 300 ih je još uvijek pod ključem, kaže Frank Lu, direktor Centra za informiranje o ljudskim pravima i demokraciji u Kini, sa sjedištem u Hong Kongu.
Oni koji su oslobođeni još uvijek teško žive. "Čak ih se i privatna poduzeća boje zaposliti jer policija svakodnevno dolazi provjeriti jesu li na svojem radnom mjestu", dodaje Lu.
No, više nego represiji, vlast duguje svoju dugotrajnost gospodarskom razvoju iznimno dugog trajanja i poboljšanju razine života većine stanovništva.
Razvoj i društvena pokretljivost povećali su individualne slobode i sve je više građana odlučno založiti se za svoja prava, često ismijavana kod utjecajnih lokalnih moćnika.
Odbori po četvrtima koji strogo nadziru primjenu politike samo jednog djeteta, više ne proganjaju nevjenčane parove.
Najnoviji pokušaj osnivanja oporbene stranke u Kini - Kineske demokratske stranke, brzo je međutim ugušen 1998. stavljanjem izvan zakona. Njezini osnivači su redom osuđeni na stroge zatvorske kazne.
U tim uvjetima, prosvjedi danas često poprimaju oblik angažmana za građansku stvar, poput AIDS-a ili očuvanja okoliša.
(Hina) xbnš ysv