ZAGREB/SARAJEVO, 7. svibnja 2004. (Hina) - Časopis Franjevačke teologije iz Sarajeva "Bosna franciscana", koji izlazi polugodišnje, posvetio je dio novog broja pitanjima standardnoga hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini kroz
tekstove sveučilišnih profesora iz Zagreba i Sarajeva te napise sarajevskih književnika.
ZAGREB/SARAJEVO, 7. svibnja 2004. (Hina) - Časopis Franjevačke
teologije iz Sarajeva "Bosna franciscana", koji izlazi polugodišnje,
posvetio je dio novog broja pitanjima standardnoga hrvatskog jezika u
Bosni i Hercegovini kroz tekstove sveučilišnih profesora iz Zagreba i
Sarajeva te napise sarajevskih književnika.#L#
Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Ivo Pranjković piše o
temeljnim osobitostima hrvatske jezične povijesti, književnik iz
Sarajeva Ivan Lovrenović o problemima jezične standardizacije u Bosni
i Hercegovini, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Josip
Baotić o standardnim jezicima štokavskog narječja te književnik iz
Sarajeva Željko Ivanković o hrvatskom jeziku i književnoj praksi u
BiH.
Pranjković primjećuje kako je povijest jezika usko povezana s
poviješću naroda, što je osobito došlo do izražaja u unitarističkoj
politici Jugoslavije, u kojoj je srpska strana osporavala pravo
Hrvatima da jezik zovu svojim nacionalnim imenom.
To je kod Hrvata povremeno izazivalo odlaženje u drugu krajnost i
dovodilo do nastojanja da učine svoj jezik što različitijim od
srpskog, što je imalo štete za hrvatski jezik i njegovu
standardizaciju. No to treba razumjeti, smatra Pranjković, jer je za
male narode jezik jedan od najvažnijih sastavnica identiteta, pa su
stoga Hrvati, kao i drugi mali narodi, osjetljivi pa i agresivni kada
je u pitanju obrana svoga jezika.
Ivan Lovrenović ocjenjuje da jezični standard koji se unosi u
hrvatski jezik u BiH, u "proklamiranoj svetoj borbi" za očuvanje
nacionalnog identiteta, u biti funkcionira kao "zatiranje elementarne
ljudske i osobne slobode".
Hrvatski književni jezik u BiH ima "status Nacionalne Dogme koja
sadrži izrazitu tendenciju brisanja ogromnog dijela autentične i žive
jezične memorije Hrvata", smatra Lovrenović.
"Svakodnevno ćete se na svakom koraku sresti sa situacijom u kojoj
govornik sam sebi pregriza jezik kad posve hrvatski prirodno zausti da
izgovori hiljadu, kafa, izvještaj...U takvu se kompromitantnu
situaciju dovode intelektualci, političari, svećenici, studenti, sve u
velikom strahu od 'nacionalno krive riječi'", piše Lovrenović koji se
umjesto takvog, "nacionalno monolitnog modela standardizacije",
zauzima za "približavanje jezika vlastitim korijenima i dubljem
osjećaju identiteta".
Josip Baotić ocjenjuje da sadašnja situacija u BiH dovodi do apsurda
jer se jezično homogenija zemlja, BiH, ispostavlja kao zemlja u kojoj
se susjedi manje razumiju od, recimo, stanovnika Hrvatske u kojoj
postoje tri dijalekta i veće regionalne razlike.
"To treba prevladati tako da se razlikuje jezik kao organski idiom i
standardni jezik. Tek kad se služe standardnim književnim jezicima
može se reći da Srbin, Hrvat, Bošnjak i Crnogorac ne govore istim
idiomom", zaključuje Baotić i napominje: "Jezik ne smije služiti
ciljevima suprotnima svojoj prirodi".
Ivanković je napomenuo kako je za standardizaciju hrvatskoj jezika u
BiH presudno značajna ukupna spisateljska tradicija Bosne Srebrene, te
da ta "norma" u svom recentnom obliku jedina treba biti mjerodavna, a
ne politički diskurs koji čini jezik bastardnim, karikaturalnim,
nekonzistentnim... Ivanković je na primjeru praćenja jezika tiska
zaključio: "Bilo bi značajno da se jezikom kao sredstvom
diskvalifikacije 'hrvatskih pisaca' ne bave političari ni njihova
ideološka potrčkla, pa čak ni onda kad su ona samo 'profesionalni
lektori', a da ne govorimo o polupismenim novinarima čija medijska
agresivnost vrijeđa sve konvencije o ljudskim pravima..."
(Hina) xiluc ymc