Najuzbudljiviji dio njemačke političke drame 2005. započeo je 22. svibnja, nakon što je vodeća Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD), kancelara Gerharda Schroedera, izgubila važne izbore u najmnogoljudnijoj njemačkoj saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija. S obzirom da su to samo u ovoj godini već bili drugi lokalni izbori koje je SPD izgubio, vodeći socijaldemokratski dvojac, kancelar Gerhard Schroeder i šef stranke Franz Muentefering, najavili su pokretanje postupka raspuštanja Bundestaga i raspisivanje prijevremenih izbora.
S obzirom da je čitav postupak bio izveden na rubu ustavnosti, jer Ustav predviđa raspuštanje parlamenta samo na osnovu stvarnog izražavanja nepovjerenja kancelaru a ne umjetnog, kao što je to bio slučaj sa Schroederom i njegovom vladom, održavanje novih izbora postalo je izvjesno tek početkom kolovoza odbijanjem tužbe nekolicine zastupnika pred Ustavnim sudom, koji su kancelarove postupke doživjeli kao omalovažavanja Bundestaga.
Nakon kratke i burne predizborne kampanje, na izborima 22. rujna došlo je do neočekivanog obrata koji je urodio pat-pozicijom dviju najvećih stranki, SPD-a i demokršćanske Unije CDU/CSU. Nakon što su mjesecima prije izbora demokršćani u ispitivanjima javnog mnijenja vodili s uvjerljivom prednošću pred SPD-om, koji je na proljeće bilježio najnižu popularnost od svog osnutka krajem 19. stoljeća, Unija CDU/CSU je tijekom kampanje prokockala ogromnu prednost nespretnim uvlačenjem rasprave o povećanju poreza na dodanu vrijednost.
Objavljivanje izbornih rezultata 22. rujna, s minimalnom prednošću CDU-CSU, doživljeno je kao senzacija. S obzirom da niti jedna uobičajena politička kombinacija, poput SPD-Zeleni ili Unija CDU/CSU-Liberali, nije osvojila potrebnu većinu, nakon izbora su započele žučne rasprave oko mogućih koalicija koje su na kraju, unatoč predizbornim najavama da je tako nešto nemoguće, završile dogovorom o stvaranju tzv. velike koalicije između demokršćana i socijaldemokrata, druge po redu u poslijeratnoj povijesti Njemačke.
Mukotrpni višetjedni pregovori, s dramatičnim obratima poput istupanja najbližeg partnera Angele Merkel Edmunda Stoibera iz budućeg kabineta pa do ostavke vicekancelara Franza Muenteferinga na mjesto šefa SPD-a, urodili su relativno harmoničnim koalicijskim ugovorom, koji je, međutim, građanima Njemače donio nova odricanja i stezanja remena. Angela Merkel izabrana je za novu kancelarku, praktički odlučivši nastaviti na istom programu na kojem je njen prethodnik izgubio povjerenje birača - vraćanju Njemačke među najmoćnije gospodarske sile svijeta uz rezove u velikodušan njemački socijalni sustav.
Kontinuitet se može očekivati i u vanjskoj politici, unatoč tome što je Merkel najavila kao prvi zadatak jačanje odnosa s Washingtonom - skandali oko nedopuštenih letova američkih obavještajaca odgodit će znatnije zatopljenje odnosa s Bijelom kućom za neka bolje vremena.
Značajan dio birača je izabrao treću političku opciju priklonivši se novoosnovanoj Stranci ljevice, koja je u sebi udružila lijeve snage s istoka i zapada zemlje. Tako su novi ljevičari, predvođeni na zapadu socijaldemokratskim disidentom Oskarom Lafontaineom te na istoku bivšim dužnosnicima DDR-ova režima, uspjeli mobilizirati vojsku nezadovoljnika u oba dijela zemlje i postati četvrta sila u Bundestagu.
Osim premijernog ustoličenja prve žene na kormilu zemlje, Njemačka je u 2005. doživjela još jednu neočekivanu premijeru globalnih razmjera. Pomalo zatečeni, Nijemci su vijest o ustoličenju prvog pape s područja Njemačke na čelo Vatikana nakon 480 godina dočekali pomalo suzdržano. Čak se i rodno mjesto Josepha Ratzingera, Marktl am Inn, na samom jugu Bavarske, tek sa zadrškom uključilo u slavlje koje je zahvatilo druge dijelove svijeta. Eksplozija oduševljenja bavarskim papom uslijedila je tek tijekom posjeta Benedikta XVI. Koelnu i Svjetskim danima mladeži, no kritički glasovi koji u Ratzingeru prije svega vide predstavnika tvrdolinijaša unutar njemačke katoličke crkve nisu ni nakon posjeta Koelnu utihnuli.
U svijetu sporta najviše pažnje, osim priprema za Svjetsko prvenstvo u nogometu, privukao je skandal vezan uz lažiranje utakmica Bundeslige, koji je neželjeno u prvi plan pogurao i hrvatsku dijesporu, koja je zbog nekolicine sitnih kriminalaca morala na sebe prihvatiti stigmu "hrvatske kladioničke mafije".
No, na svu sreću, u očima političke javnosti daleko važniji je povratak rejtinga Hrvatske kao jednog od najvažnijih turističkih odredišta te sretan rasplet događaja oko početka pregovora između Europske unije i Hrvatske o punopravnom članstvu. Njemačka je kao tradicionalni partner Hrvatske u tomu odigrala značajnu ulogu, što se djelomično može zahvaliti i prisnim odnosima hrvatske vlade s njemačkim vodstvom, o čemu svjedoče i brojni bilateralni susreti od kojih je najzapaženiji za njemačku javnost bio posjet hrvatskog premijera Ive Sanadera otvorenju Wagnerova festivala u Bayreuthu.