Svestrani umjetnik i intelektualac s naslovom 'majstora eksperimentalnog filma' za života je objavio desetak knjiga poezije, snimio pedesetak kratkih filmova i jedan cjelovečernji film, a svojom stvaralačkom energijom i britkim mislima nadahnjivao i na bavljenje filmom poticao generacije splitskih kreativaca okupljenih oko Kinokluba Split.
Martinac se rodio u Splitu 1938. godine. Filmove, prema vlastitim scenarijima, počeo je snimati za studija arhitekture u Beogradu, a potom u Kinoklubu Split i u produkciji profesionalnih filmskih kuća.
Već prvi radovi, među kojima se izdvaja trilogija Suncokreti (Preludij, Trakavica i Avantira, moja gospođa, 1960) i Rondo (1962) najavljivali su autora underground poetike, kontemplativna stila i stroge forme, a te su osobine odlikovale filmove realizirane u njegovu 'matičnom' kinoklubu Split te u profesionalnoj produkciji.
Najistaknutija Martinčeva ostvarenja (Monolog o Splitu; Amargedon ili kraj, 1964; Mrtvi dan, 1965; Fokus, 1967; Sve ili ništa, 1968) pomno su montažno ritmizirane poetske refleksije o životu i smrti, prostoru i vremenu, a istodobno strukturalna traganja za "čistim filmom", koja nastavlja i u cjelovečernjem djelu, 'filmu stanja' Kuća na pijesku (1985).
Zaljubljen u film, osobito u djelo Bressona i Dreyera, uspoređivan s Antonionijem i drugim europskim modernistima, hvaljen i nagrađivan, ali katkada nedovoljno shvaćen u vlastitoj zemlji, iznimno cijenjen u inozemstvu, Martinac je svome Splitu, kojemu je bio najvjerniji portretist, i hrvatskome filmu, gdje ga je pratio glas osebujnoga filmskoga genija i mislioca, ostavio opus neprocjenjive umjetničke vrijednosti.
Posljednji ispraćaj Ivana Martinca bit će u utorak, 6. rujna, u 14,45 sati na splitskom groblju Lovrinac.