"Ne se penje u anketama, ljevica se ne prestaje razdirati a desnica već sastavlja svoju vladu bez Jean-Pierrea Raffarina", podnaslov je pariškoga Le Mondea, u broju od vikenda, koji dobro ilustrira stanje u zemlji.
"Panika" je riječ koju mediji najčešće rabe da bi opisali raspoloženje u taboru "euro-ustavobranitelja" i taj osjećaj ilustriraju često navođene izjave zadnjih dana neke od najpoznatijih ali neimenovanih figura pro-ustavnog tabora kad s neskrivenim razočaranjem priznaju: "Gotovo je".
Nije mnogo optimističniji ni Nicolas Sarkozy, predsjednik vladajućeg Saveza za narodni pokret (UMP ), kad prognozira pobjedu "ili malog 'da' ili velikog 'ne'", dok čelnik krajnje desnice Jean-Marie Le Pen, ne krijući zadovoljstvo, govori o "ispraznim gestikulacijama tabora 'da'", jer je "sve već odlučeno".
Raffarinov pokušaj dramatizacije negativnog ishoda referenduma, kad je navijestio "mjesece ekonomske i političke krize", naišao je na oštre kritike u oba tabora pa list Liberation piše kako "referendumski tsunami neće progutati Europu kao mitsku Atlantidu", dok glasilo poslovnih krugova Les Echos tvrdi da ekonomisti ne dijele taj "katastrofizam".
Drugi čovjek Raffarinove vlade, Francois Fillon, mirno tvrdi kako "neće biti apokalipse" ako Francuzi odbace euro-ustav.
Najdramatičnije je ipak "među drugovima", kako ironično naglašava Figaro, to jest unutar vodstva Socijalističke stranke, gdje se "hipoteza o pobjedi 'ne' ne smije čak ni spomenuti".
Nakon što je prošloga četvrtka okupilo vodeće predstavnike euro-ljevice u Nantesu i iz trogodišnje "političke mirovine" aktiviralo svog bivšeg čelnika Lionela Jospina, vodstvo je francuskih socijalista optužilo Laurenta Fabiusa, nominalno drugog čovjeka u stranačkoj hijerarhiji i vodećeg predstavnika protivnika euro-ustava, da je zapostavio "internacionalizam" i podlegao "ksenofobiji i šovinizmu".
Na te drugarske "komplimente" Fabius je odgovorio kako istinski internacionalizam ne znači "slobodnu konkurenciju" kineskog, rumunjskog ili francuskog radnika pod parolom "Neka jeftiniji pobijedi" i da se "desnica služi Europom i niskom socijalnom razinom pojedinih europskih država da bi uklonila francuski sustav".
Postavljanje u post-referendumsku perspektivu vidljivo je i iz prostora koji mediji poklanjaju pitanju Raffarinova nasljednika u Matinjonskoj palači, uzimajući njegov odlazak zasigurnim u slučaju pobjede protivnika ustava.
Najčešće spominjana imena su Dominique de Villepin, bivši šef diplomacije a sada ministar unutarnjih poslova, zatim ministrica obrane Michele Alliot-Marie ili sam Sarkozy, jedan od rijetkih pobornika euro-ustava koji otvoreno brani njegov "liberalni" karakter i osuđuje francuski "socijalni model", stav koji bi u slučaju visoke pobjede 'ne', za što bi najzaslužnije bilo široko socijalno nezadovoljstvo, teško mogao predstavljati preporuku za ulazak u Matinjonsku palaču.
Unatoč visokom vodstvu u anketama, protivnici ustava na kraju bi mogli izgubiti jedino ako njihova izborna baza ne bude dovoljno mobilizirana, odnosno ukoliko podlegne svom sociološkom i političkom profilu po kojem je izborna abstinencija sama po sebi dovoljan izraz odbijanja ponuđenog izbora.
Najduhovitija obrana euro-ustava došla je pak od samog Valery Giscard d'Estainga kad je pred studentima Fakulteta političkih znanosti otkrio kako je za prošlogodišnjeg sastanka Europskoga vijeća u Rimu talijanski premijer Silvio Berlusconi uzeo ukoričen primjerak euro-ustava i jednim udarcem ubio muhu koja je zujala oko stola. "Vidite, moj ustav nečemu služi!", rekao mu je Giscard d'Estaing.
Piše: Frano Cetinić