Prema riječima istraživača Europskog instituta za medije Christophorosa Christophoroua, ankete su postale dostupne u mnogim oblicima i njima se obilno služe i političari i mediji. To je, po njegovu mišljenju, razlog svih, uglavnom neuspješnih pokušaja da se ograniči njihovo objavljivanje.
Ankete su postale i jedno od glavnih obilježja predizbornih utrka, te se ne mogu zanemariti, no Christophorou smatra da se općim pravilima mora utvrditi identitet, izvor i naručitelj ankete kako bi se građanima pomoglo u procjeni vrijednosti ankete. "Tim se pravilima nastoji onemogućiti da se rezultati istraživanja uzdignu na razinu izbornih rezultata, što je čest slučaj", zaključuje Christophorou.
Guy S. Goodwin-Gill u knjizi "Free and Fair Elections: International Law" upozorava da vlasti u zemljama EU nameću različita ograničenja u objavljivanju anketa. Tako su u nekim zemljama one zabranjene dan uoči izbora, a negdje dva ili čak četiri tjedna prije izbora.
Italija je jedna od malobrojnih zemalja u kojima se zabranjuje objavljivanje rezultata ispitivanja javnog mnijenja u razdoblju od petnaest dana prije izbora. Uz to, propisani su i "obvezatni uvjeti" pod kojima se prije tog perioda ankete mogu provoditi i objavljivati.
U Kodeksu ponašanja BBC kaže se da ankete mogu pridonijeti vrijednosti programa i unaprijediti novinarstvo, ali da se njima ne smije "sugerirati stajalište". Novinare se upozorava da anketama ne daju veću vjerodostojnost no što zaslužuju, jer, napominje se, ankete "sugeriraju", ali "ne dokazuju" i "ne pokazuju".
Osim anketa, javna i komercijalne televizije u Hrvatskoj sve češće posežu za telefonskim glasovanjem publike, a da pri tom izostaju informacije i upozorenja gledateljstvu o ograničenosti takvog načina ispitivanja javnog mnijenja.
Za telefonskim glasovanjem posežu i najrazvikaniji elektronički mediji u medijski najrazvijenijim zemljama Europske unije. Međutim, pitanje je kako i pod kojim uvjetima se poseže za takvim tipom anketiranja i objavljivanja rezultata.
Telefonsko glasovanje, za razliku od telefonskih anketa koje provode profesionalci, oslanja se na publiku koja glasuje putem telefona.
U studiji Pertti Suhonena "Mediji, ankete i politički proces", objavljenoj 1997. u "European Journal of Communication", stoji da se takva anketa najtočnije može opisati kao "opipavanje bila". Suhonen napominje da voditelji koje žele telefonsko glasovanje u svojim emisijama moraju voditi računa o ozbiljnim ograničenjima takvog anketiranja.
Naime, takvo glasovanje ne nudi primjereni uzorak mišljenja nego je puko sredstvo uz pomoć kojega se u nekoj radijskoj ili televizijskoj emisiji "ilustrira određeno stajalište" i na to treba upozoravati publiku. "Ako glasovanje potraje neko vrijeme, moguće je da pojedinci kojima je do nečega osobito stalo, opetovano glasuju", upozorava Suhonen.
Prema Kodeksu ponašanja BBC-a, u radijskim i televizijskim emisijama telefonsko se glasovanje nikada ne smije koristiti kao sredstvo za prikupljanje ozbiljnih podataka o podršci političkim strankama.
Ponajprije zato jer telefonska glasovanja ni izdaleka ne ocrtavaju široko javno mnijenje, pa se ne smije takvim ni prikazati. Preporuka je da se u informativnim emisijama BBC-a, u pravilu, ne objavljuju rezultati telefonskih glasovanja.
Gotovo ista načela vrijede i za tzv. panel rasprave kakvih je napretek na javnoj i komercijalnim televizijama u Hrvatskoj.
Po mišljenju Jamesa Benigera, publiciranom 1992. u časopisu "Journal of Public Opinion Research", bilo bi neprimjereno sugerirati da gledišta javne tv-debate, ma kako pažljivo sudionici bili izabrani, može odražavati mišljenje cijele populacije. Na tu bi činjenicu, smatra on, voditelji također trebali upozoravati svoje gledateljstvo ili slušateljstvo.