SERVIS POSEBNIH NASLOVA ISTEUROPA-GOSPODARSTVO

Nadnaslov:Istočna Europa na putu ka tržišnom gospodarstvu Naslov: Spor ali siguran reformski korak Podnaslov:Unatoč spoznaji - nakon početne euforije - da će istočnoj Europi trebati godine dok dostigne Zapad, već sada je očito da su istočnoeuropske zemlje na dobrom putu, makar i neujednačenim korakom, da postanu tržišna gospodarstva. Piše: Jonathan LYNN, Reuter BEČ - Sve je počelo euforijom; nakon nje, polako je došlo do spoznaje da će istočnoj Europi trebati godine, možda čak i generacije, da dostigne zapadnoeuropski svijet. No iako je put dugačak i još uvijek pun prepreka, već je sada očito da su nakon samo pet godina zemlje istočne Europe (osim bivšeg SSSR-a) dobrano zakoračile na put tržišnog gospodarstva. Neki od najočitijih znakova napretka su i sporazumi koje su nedavno potpisale Poljska i Bugarska, zemlje na koje je međunarodna financijska zajednica gledala sa prezirom, glede preraspoređivanja i reguliranja otplate njihova međunarodnog duga. Još jedan od znakova napretka je i činjenica da se na ovo područje više ne gleda kao na monolitni blok; razvoj svake od zemalja odvija se na drugačijoj razini. "Sada, nakon što je prošlo pet godina, zemlje srednje i istočne Europe znantno se razlikuju jedna od druge po razini na koju su uspjele institucionalizirati slobodno društvo i tržišno gospodarstvo", kaže češki premijer Vaclav Klaus. "No ukupno gledano, njihov je razvoj bio iznenađujuće brz", izjavio je nedavno Klaus za "Economist". Općenito govoreći, ističu se tri skupine. Prva je skupina zemalja srednje Europe koje su nekada bile dijelom austrougarskog carstva, a koje u nekim slučajevima imaju industrijsku tradiciju kojom se diče kao bilo koja zemlja zapadne Europe. Te zemlje, od kojih su neke već zatražile da budu do kraja stoljeća primljene u EU jesu Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka te Slovenija. Sve nabrojene zemlje pokazuju jasne znakove oporavka nakon prijelaza s centraliziranog planskog na tržišno gospodarstvo, iako blagodati tog oporavka narod u ovim zemljama tek treba osjetiti. Nakon toga dolaze balkanske zemlje, Bugarska i Rumunjska, koje su nekada pripadale otomanskom carstvu a u kojima su bivši komunisti zadržali dio svog utjecaja u vladi. U tim zemljama obnova je više provizorna, dok je inflacije tvrdokornija. Međunaslov: Programi masovne privatizacije Treću skupinu čine zemlje bivše Jugoslavije, koje su 1990. godine pokazivale znakove uspješne i brze tranzicije, iako su mnogi ekonomisti sumnjičavo gledali na neke od reformi, postavljajući pitanje njihove održivosti. No rat u Hrvatskoj i Bosni umanjio je nadu za postizanje brzog blagostanja u svim republikama osim u Sloveniji koja se uspjela prilično bezbolno odvojiti. Pa ipak, prirodna bogatstva kao i turizam, te tradicija trgovanja sa zapadnom Europom mogli bi Hrvatskoj i Srbiji biti garancijom prilično brzog oporavka u slučaju zaključivanja mira - što još uvijek izgleda veoma daleko. Iznimku predstavlja Albanija, najsiromašnija europska zemlja koja je prošla kroz razdoblje snažne recesije nakon pada komunizma, no koja je prošle godine zabilježila rast od 11 posto u azijskom stilu, što predstavlja daleko najbrži rast u Europi. Svi su stanovnici istočne Europe bili suočeni sa istim problemima kada su krenuli s reformama: prikrivenom inflacijom, precijenjenom valutom, neefikasnom državnom industrijom, nepostojećim financijskim sektorom i drugima. Prva zadaća, obavljena sa raznolikim uspjehom bila je oslobađanje vanjske trgovine i cijena, te suočavanje s rezultatima te mjere. Jedna od najznačajnijih dugoročnih reformi je privatizacija. Sve zemlje u kojima se sprovode reforme, uvele su ili planiraju uvođenje masovne privatizacije, prodajući na tisuće poduzeća, zasjenjujući slične zapadne programe. U različitim programima privatizacije, reformatori su morali razmotriti pitanje ne samo učinkovitosti i prihoda, nego i pravednosti u odlučivanju o tome da li dozvoliti postojećim upravama poduzeća, često postavljenim od strane bivšeg komunističkog režima, da kupuju dionice po povoljnijim uvjetima. Zbog privatizacije porastao je i strah od nezaposlenosti, koja se u ovom području znantno povećala, s izuzetkom Češka koja je jedina u potpunosti primjenila masovnu prodaju dionica. Privatizacija je olakšala osnivanje burzi u svim zemljama, osim u Rumunjskoj i Albaniji. Međunaslov: Uključivanje u EU - povratak tržištu i demokraciji Usprkos tim trima grupacijama koje su se pojavile, zemlje istočne Europe dijele mnogo zajedničkih obilježja. Najočitije od njih, izuzimajući tragičan primjer područja bivše Jugoslavije, je politička stabilnost. Ne samo da je tranzicija sprovedena na miran i organiziran način, već je u nekim zemljama, kao što je Poljska, Mađarska i Slovačka, promjena dovela na vlast reformirane komuniste, koji svi izražavaju svoju privrženost reformama. Zemlje istočne Europe također dijele želju uključivanja u EU, koja je za mnoge od njih najviši cilj. Za istočne Europljane, uključivanje u EU rezimira čitavu ideju vraćanja tržišnom gospodarstvu i političkoj demokraciji. Postoje i praktičniji razlozi za uključivanje u EU. Manje zemlje istočne Europe od članstva u EU očekuju zaštitu od mogućeg novog ruskog ili sovjetskog carstva. Zemlje istočne Europe bile su izrazito pogođene kolapsom trgovinske skupine istočnog bloka "Comecon" 1990-91. godine, koja je prekinula njihove vanjskotrgovinske poslove i okončala opskrbu jeftinim sovjetskim sirovinama. Kao rezultat, ove zemlje su bile prisiljene preorijentirati svoju vanjsku trgovinu na zapadnu Europu. No protekcionistički odnos koji EU zauzima prema mnogima od najkonkurentnijih proizvoda istočne Europe, kao što su hrana i čelik, uzrokom je razočarenja istočne Europe glede EU, a oklijevanje Bruxellesa da odredi fiksan datum primanja u članstvo ukazuje na činjenicu da mogu proći još godine prije nego li se okonča prijelazno razdoblje. (Hina) gm br 020715 MET oct 94 02HHMM MET oct 94