GOVOR DR. MATE GRANIĆA NA MEĐUNARODNOJ KONFERENCIJI O PREUSTROJU

ZAGREB, 29. srpnja (Hina) - Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Mate Granić govorio je na jutrošnjem zasjedanju dvodnevne "Međunarodne konferencije o preustroju oružanih snaga u novim demokracijama središnje, istočne i jugoistočne Europe". Njegov govor donosimo u cjelosti: "Dame i gospodo, kao suveren, odgovoran i miroljubiv član međunarodne zajednice, uključujući udruge poput UN, KESS, Srednjoeuropske inicijative i mnoge druge, dok god je to moguće, opravdano i u skladu s njezinim temeljnim nacionalnim interesima, Republika Hrvatska će slijediti put političkog dijaloga i suzdržavanja od nasilnih aktivnosti, te sile i prijetnji silom i svega što bi moglo unijeti bitnu nestabilnost i nesigurnost u ovom dijelu Europe, pa i šire. To je bitna odrednica hrvatske politike od prvog dana nastanka suverene i neovisne Hrvatske Države; to je i jedna od naših temeljnih dodirnih točaka sa svijetom, jer upravo takvu politiku svijet traži od nas. Republika Hrvatska želi mir, demokraciju, vladavinu prava na svekolikosti svog teritorija i potpuno uključivanje u sve europske političke, gospodarske i sigurnosne integracije. Svoje smo miroljubivo političko usmjerenje opetovano dokazali i potvrdili, i rječju i djelom, prihvativši primjerice Vanceov plan, Akcijski plan EU (Kinkel-Juppe plan) pa sve do Washingtonskih sporazuma i uspostave Federacije BiH, kao i sporazuma o prekidu vatre i obustavi neprijateljstava sa srpskom stranom od 29. ožujka 1994. Tako usmjerenu politiku dokazivali smo i potvrđivali vrlo jasnim zahtjevima da pristupimo Partnerstvu za mir, Paktu o stabilnosti te otvorimo sve odgovarajuće oblike suradnje s NATO-m i WEU, a jednako tako započnemo pregovore s Europskom unijom o Ugovoru o trgovini i suradnji, te ostalim višim oblicima institucionalne suradnje. Temeljni problem i temeljna prepreka konačnom i dosljednom ostvarenju takve hrvatske politike ostaje pitanje potpune reintegracije okupiranog dijela suverenog hrvatskog teritorija, a jednako tako i rat u Bosni i Hercegovini. I ovih posljednjih sati pred značajne odluke na razini Kontakt-skupine u Genevi, taj rat sve više prijeti da se ponovno razbukta, s još tragičnijim i pogubnijim posljedicama za cijeli naš Kontinent. UNPROFOR, odnosno međunarodne mirovne snage u tom imaju posebno mjesto. Nitko UNPROFOR-u ne želi sporiti postignuća kao mirovnih snaga - premda bismo svi - od prognanika na rampi, preko mene do gospodina Akashija - željeli da je postignuto i više. No, nitko ne može osporiti ni frustriranost gotovo četvrt milijuna hrvatskih prognanika, kao ni pravo tim ljudima da mirno i dostojanstveno prosvjeduju zbog, u mnogim slučajevima četverogodišnjeg, prognaništva. Vlada Republike Hrvatske, saslušavši i uvaživši razloge prognanika, založila se i učinit će sve da se blokada obustavi, te da se snagama Ujedinjenih naroda omogući normalno i nesmetano djelovanje. No, je li to doista rješenje? Kad je riječ o UNPROFOR-u, najspornija je njegova nespremnost, osobito jasno izražena u najnovijem izvješću-upozorenju Glavnog tajnika, gospodina Boutrosa Boutros-Ghalija, da čak i u nekim vrlo jasnim situacijama sa održavanja mirno prijeđe na jasno definiranu - i u brojnim rezolucijama Vijeća sigurnosti već davno legitimiziranu - uspostavu stanja mira i izvjesne normalnosti. Ta nespremnost i pravdanje "neprimjerenim mandatom" doživljava svoj vrhunac u činjenici da se ni jedan jedini hrvatski prognanik nije vratio ne samo u UNPA, nego čak ni u jedno selo u tzv. ružičastim zonama. Uz to, ta četvrtina suverenog hrvatskog teritorija posve je etnički očišćena od ne-Srba: od prijeratnih gotovo četvrt milijuna Hrvata, Mađara, Slovaka, Čeha i drugih, u tim ih je dijelovima Hrvatske ostalo tek nekoliko stotina, ako danas i toliko. Istodobno, hrvatske su vlasti samo u dijelovima UNPA sektora Zapad pod našom efektivnom kontrolom omogućile povratak više od 5.200 Srba na svoja ognjišta. Hrvatska ima vrlo jasan i razrađen plan mirne i postupne integracije privremeno okupiranih područja, o kojem se govori i u Mirovnoj inicijativi našeg Predsjednika još iz mjeseca studenog prošle godine, i koja je posve u skladu sa svim relevantnim dokumentima međunarodne zajednice, uključujući Vanceov plan i sve rezolucije Vijeća sigurnosti. No, taj program stoji neproveden, jednako kao i značajniji prodori na planu uključivanja Republike Hrvatske u europske i svjetske integracije. Naime, srpska strana na okupiranim područjima Hrvatske - čekajući ishod i rasplet u Bosni i Hercegovini - želi da se je tretira kao međunarodno priznati subjekt, a vama ne treba ni naglašavati kako je to posve suprotno svim rezolucijama VS UN. Stoga se postavlja temeljno pitanje: što radi i što će raditi UNPROFOR ako srpska strana i pobunjenici u Kninu ne žele opće dogovorno rješenje, a jednako tako raznim manevrima blokiraju i odgađaju pojedinačne ili lokalne sporazume. Da sve bude još paradoksalnije, pobunjeni se Knin i praktično povezuje u monetarno-financijski, carinski i telekomunikacijski sustav tzv. SRJ, odnosno "svih srpskih zemalja" - još jednom flagrantno, izazivački i nekažnjeno kršeći vrlo jasne rezolucije Vijeća sigurnosti. Od prvog dana trajanja mandata UNPROFOR-a očit je velik raskorak između njegovih ciljeva proklamiranih u relevantnim rezolucijama i konkretnih rezultata provedbe. Kao što pokazuje podatak o posljedicama etničkog čišćenja tih područja, ili pak dometi u provedbi rezolucija o razoružanju paramilitarnih snaga, UNPROFOR se zapravo pokazao nesposobnim i nespremnim čak i očuvati status quo na okupiranim područjima u očekivanju konačnog političkog rješenja. Republika Hrvatska je spremna pregovarati o nastavku mandata UNPROFOR-a, ali ne ovakvog. Što konkretno zahtijevamo? Ništa ni manje ni više nego što već JEST u rezolucijama UN. Dopustite samo ukratko, bez citiranja i pozivanja na brojeve tih poznatih stožernih dokumenata, da naznačim te zahtjeve i Vijeća sigurnosti i Republike Hrvatske: a) stavljanje pod učinkovit nadzor onih dijelova međunarodne granice RH što su trenutno okupirani; b) za početak, hitnu i potpunu reintegraciju tzv. ružičastih zona na uspostavu kojih smo dragovoljno pristali na izričit zahtjev Glavnog tajnika UN; c) početak povratka izbjeglica, a ne završetak etničkog čišćenja tih hrvatskih prostora; d) uspostava predratne demografske slike na svim okupiranim područjima; e) otvaranje komunikacijskih pravaca (auto-cesta, željeznička pruga Zagreb-Split, Jadranski naftovod), f) demilitarizacija okupiranih područja na koju poziva još Vanceov plan. Držimo kako je od svih ovih točaka najvažnija upravo zaštita dijelova naših granica pod srpskom okupacijom. To je od posebne važnosti kako za Hrvatsku tako i za smirivanje stanja i okončanje rata u susjednoj nam Republici Bosni i Hercegovini. Naime, nedopustivo je stanje da se dijelovi teritorija dviju susjednih i međunarodno priznatih država koriste za "interaktivnu agresiju" na obje te zemlje kroz paradržavne tvorevine, koje su zapravo samo produžetak režima i nepriznate državne tvorevine što je već treću godinu pod međunarodnim sankcijama i u izolaciji. Toleriranjem takvog stanja - mirenjem s takvim nedopustivim presedanom - rat se može jedino preliti i u širi prostor jugoistoka Europe, te prerasti u opću kataklizmu neslućenih razmjera. No, za takvu učinkovitu kontrolu hrvatskih i bosansko-hercegovačkih granica spram tzv. SRJ nužan je UNPROFOR s bitno drukčijim mandatom, a vjerojatno i neke posve drukčije međunarodne snage. Činjenje ustupaka Miloševićevu režimu, politika "appeasmenta" (**apizmenta**) i de facto toleriranje srpske paradržave na teritoriju dviju suverenih država i članica UN, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nije put kojim se može doći do konačnog mira. Hrvatska opetovano izražava i potvrđuje svoju potporu suverenosti i neovisnosti Bosne i Hercegovine u njezinim međunarodno priznatim granicama; Hrvatska to sankrosantno načelo međunarodnog ponašanja i života podržava kad je riječ o svakoj državi, svakoj susjednoj državi, kao i svakoj bivšoj republici tzv. Jugoslavije, uključujući Srbiju. Bez dosljednog poštivanja tog načela nema konačnog mira na ovim prostorima. Bez uzajamnog priznanja kao prvog koraka, nema i neće biti prvog stvarnog koraka k stvarnom i trajnom miru na ovim prostorima. Pri normalizaciji odnosa sa tzv. SRJ uzajamno smo priznavanje unutar naših međunarodnih granica, ili kako ih neki zovu "avnojskih granica", postavili kao temeljni preduvjet, uz obustavu isporuka vojne opreme i dolaska vojnog osoblja u privremeno okupirane dijelove Hrvatske. To isto zahtijeva i bosansko-hercegovačka vlada, odnosno vodstvo Federacije BiH za svoju državu. Naposljetku, to je i zahtjev "Grupe 7 plus 1" sa vrhunskog sastanka održanog nedavno u Napulju. I ova pojedinost, ali presudno važna pojedinost, pokazuje kako ima puta do mira, kako je taj put već zacrtan, ali nedostaje odlučnost poglavito kod onih koji vode međunarodnu zajednicu i koji, kad svo nagovaranje i dogovaranje postanu i ostanu uzaludnima, mogu pa čak i imaju dužnost nametati rješenje. Uz uvjet da međunarodne trupe stanu na dijelove naših granica što su pod okupacijom i tako spriječe infiltraciju svega i svačega s teritorija tzv. SRJ i srpske paratvorevine u Bosni i Hercegovini, te uz uvjet da dođe do uzajamnog priznanja Zagreba i Beograda, rješenje krize u Hrvatskoj je na vidiku. S jedne strane, Hrvatska ima spreman program mirne reintegracije (koji ne možemo niti aktivirati ako nemamo dostup na te teritorije), s druge strane - spremni smo na striktno poštivanje svih međunarodnih dokumenata i najviših europskih standarda, kao i na svaki oblik međunarodne nazočnosti i monitoringa kad je riječ o ljudskim i manjinskim pravima. U tom slučaju u posve drugom svjetlu mogla bi se definirati i stvarna srpska manjina u Hrvatskoj: odnosno, sada međunarodna zajednica sluša gotovo isključivo argumentaciju samozvanih predstavnika stotinjak tisuća UNPA-Srba; u ovom drugom slučaju ti bi isti međunarodni predstavnici čuli, slušali i uvažavali argumente i onog znatno većeg broja Srba što su ostali živjeti na slobodnim dijelovima Republike Hrvatske. Slično bi vrijedilo i za Bosnu i Hercegovinu. Dame i gospodo, Paradoks je sadašnje međunarodne pozicije spram ovog prostora u tome što je međunarodna zajednica - od Vijeća sigurnosti, preko UNPROFOR-a pa do Kontaktne skupine, odnosno SAD i Rusije - zapravo, talac samozvanih rukovodstava bosanskih i hrvatskih Srba kao najnepopustljivije strane, talac Srbije kao zemlje pod sankcijama, pa povremeno i talac pojedinih zemalja izvan područja koje žele opstruirati mirovni proces zbog nekih svojih parohijalnih interesa. To se stanje mora prevladati, jer inače će se kriza još više produbiti. Drugim riječima, u ovom je trenutku nužno jasno očitovati spremnost međunarodne zajednice da ustraje do krajnje konzekvence na već usaglašenim rješenjima: zaštita granica, režim sankcija sve dok se ne provede rješenje, kažnjavanje svakog kršenja sporazuma i međunarodnih humanitarnih normi. S druge strane, međunarodna zajednica mora intenzivirati i ubrzati onaj dio svog mirovnog paketa koji naziva "mrkvom": kooperativne strane moraju vidjeti konkretne plodove suradnje u razradi i provedbi mirovnog rješenja, od uključenja u sigurnosne aranžmane, pa do gospodarske suradnje i pomoći pri obnovi. Pritom Hrvatska i Hrvatska vojska već pružaju i međunarodni mirovni doprinos sudjelovanjem u Mirovnoj misiji KESS-a u Gorskom Karabahu, a hrvatska diplomacija zajedno s drugim zemljama područja traga u okviru KESS-a za regionalnim sigurnosnim aranžmanom iza kojeg bi trebao uslijediti i sporazum o ravnoteži oružanih snaga. Međutim, zbog rata, odnosno stanja ni rata ni mira, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu još se drži podalje od europskih udruga i integracija, pa čak i programa Partnerstvo za mir i Pakt o stabilnosti. Ta dva programa osmišljena su u biti da spriječe izbijanje ratnih sukoba. S druge strane, ni Hrvatska niti Bosna i Hercegovina nisu započele rat na ovim prostorima - one su najveće žrtve rata i agresije. Ipak, zbog neodlučnosti međunarodne zajednice osuđeni i pod sankcije stavljeni agresor, Srbija, de facto onemogućuje i diktira Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pristup Europi, te im u tom smislu sputava potpun razvoj demokracije i slobode. To je jedinstven slučaj u svjetskoj povijesti da osuđena strana i agresor zapravo ima pravo veta nad provedbom stajališta, pa i odluka tijela koja su je i osudila zbog kršenja svih mogućih međunarodnih normi ponašanja. Nije potrebno ni predviđati kakve bi posljedice takva politika neodlučnosti mogla imati po budućnost svijeta. Politika traženja najmanjeg zajedničkog nazivnika ima smisla dok sve strane pokazuju spremnost da nađu i utvrde barem nešto zajedničko. Ako, međutim, jedna strana - za razliku od cijelog ostalog svijeta - ne pokazuje ni toliko spremnosti da prizna čak ni postojanje dviju suverenih država kao što su Hrvatska i Bosna i Hercegovina u granicama u kojima ih je priznao cijeli ostali svijet, onda tu politiku treba zamijeniti novim i odlučnijim pristupom. Preostaje provesti ono što je jedino moguće, a to je ono što je dogovoreno u okvirima međunarodne zajednice; dakle, nametnuti rješenje. Sve drugo značilo bi prepustiti ovaj dio svijeta općem i ponovnom kaosu. Hvala, dame i gospodo". (Hina) sl dh 291527 MET jul 94 291527 MET jul 94