IZVJEŠĆE GLAVNOG TAJNIKA UN (2)

ZAGREB/NEW YORK, 22. ožujka (Hina-nastavak) IMIGRACIJA I CARINE 13. S ciljem uspostave stabilnih uvjeta u UNPA glavni je tajnik preporučio, a Vijeće sigurnosti u svojoj Rezoluciji 769 (1992) od 7. kolovoza 1992. odobrilo daljnje proširenje mandata UNPROFOR-a na: a) Kontrolu ulaska civila u UNPA; b) Obavljanje djelatnosti imigracije i carine na međunarodnim granicama onih područja u Hrvatskoj gdje su granice UNPA istovjetne međunarodnim granicama. 14. UNPROFOR nije bio u mogućnosti ispuniti svoj mandat prema Rezoluciji 769 (1992) jer su lokalne srpske vlasti odbijale dopustiti uspostavu kontrolnih točaka na granicama UNPA. Srbi su tvrdili da kao "suverena država" imaju pravo sami obavljati te dužnosti. Oni su napose prigovarali odredbama članka 12. Rezolucije 820 (1993) Vijeća sigurnosti kojima se de facto nameću sankcije protiv UNPA, jer se za uvoz, izvoz i prijevoz dobara preko UNPA traži izričita suglasnost hrvatskih vlasti. Gospodarstvo u UNPA je upropašteno kako učincima rata tako i ograničenjima trgovine. To je dodatno doprinijelo protivljenju Srba protiv nadzora granice, za koju lokalne srpske vlasti smatraju da ima za cilj pokoriti ih putem gospodarskog pritiska. POLUOTOK PREVLAKA I BRANA PERUČA 15. Nakon sporazuma o poluotoku Prevlaka, kojim se predviđalo potpuno povlačenje JNA iz Hrvatske i demilitarizacija poluotoka, mandat UNPROFOR-a proširen je Rezolucijom 779 (1992) od 6. listopada 1992., tako da obuhvaća: a) Nadzor nad branom Peruča; b) Nadzor povlačenja JNA iz Hrvatske; c) Nadzor demilitarizacije poluotoka Prevlaka i uklanjanja teškog oružja iz susjednih područja u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Povlačenje JNA i demilitarizacjia Prevlake bili su očiti uspjesi UNPROFOR-a. Međutim, mandat nadzora nad branom Peruča nije ispunjen zbog djelomičnog uništenja brane nakon što ju je zaposjela Hrvatska vojska tijekom ofenzive 22. siječnja 1993. Preostale dvije zadaće ispunjene su na zadovoljavajući način. B. BOSNA I HERCEGOVINA SARAJEVSKI AERODROM 16. Slijedom izvornog mandata UNPROFOR-a sadržanom u Rezoluciji 743 (1992) Zapovjedništvo Snaga uspostavljeno je u Sarajevu, koje je u to vrijeme smatrano neutralnom lokacijom koja nije bila pogođena ratom u Hrvatskoj. Također je postojala nada da će se nazočnost UNPROFOR-a u BiH pokazati kao stabilizirajući čimbenik glede narastajućih napetosti u toj zemlji. Iako je Rezolucijom 743 (1992) određeno da vojni promatrači UN-a nadziru neka ograničena područja u BiH, to je trebalo izvršiti nakon demilitarizacije UNPA, što se, međutim, nije dogodilo. Do lipnja 1992. Snage nisu imale drugi mandat u BiH. 17. Nakon izbijanja neprijateljstava u BiH, što je rezultiralo nemogućnošću Snaga da ispune svoje zadaće u Hrvatskoj iz Sarajeva, Zapovjedništvo Snaga je premješteno, najprije u Beograd, a zatim u Zagreb. Osoblje UNPROFOR-a ostalo je, međutim, u Sarajevu kako bi omogućilo pregovore između sukobljenih strana o brojnim pitanjima uključujući dogovore o sveobuhvatnom prekidu vatre. Nakon što je pod okriljem UNPROFOR-a zaključen sporazum da Srbi predaju sarajevsku zračnu luku na korištenje UN-u i humanitarnim organizacijama, UNPROFOR je Rezolucijom 757 (1992) od 30. svibnja 1992. dobio mandat da "stvori neophodne uvjete za nesmetanu dostavu humanitarnih pošiljki u Sarajevo i druga mjesta u BiH, uključujući i stvaranje sigurnosne zone oko Sarajeva i tamošnje zračne luke". 18. Prema tom mandatu zadaća UNPROFOR-a bila je: a) odmah osigurati sigurnost aerodroma i njegovih instalacija; b) nadzirati rad aerodroma i kontrolirati njegove objekte i organizaciju, uključujući lokalno civilno osoblje; c) omogućiti iskrcavanje humanitarnih pošiljki i osigurati sigurno kretanje humanitarne pomoći i neophodnog osoblja uspostavom sigurnosnog koridora između zrakoplovne luke i grada; d) verificirati povlačenje protuzrakoplovnih sustava oružja iz dometa oko aerodroma i pristupnih smjerova te nadzirati razmještaj topništva, minobacača i raketnih sustava zemlja-zemlja u određenim područjima u skladu s dogovorom. 19. Ovaj se mandat učinkovito provodio i provodi osim u dijelu opisanom u stavku 18. d), koji je u potpunosti ispunjen tek u veljači 1994. Prije toga jedan je zrakoplov bio srušen dok se u kolovozu 1992. približavao sarajevskom aerodromu, a više drugih zrakoplova pretrpjelo je manja oštećenja iz lakog oružja. Otkako je, pod nadzorom UNPROFOR-a, zrakoplovna luka otvorena 3. srpnja 1992., u Sarajevo je sletjelo više od 8.200 zrakoplova prevozeći oko 95.000 tona humanitarne pomoći. Mada je u više navrata zbog sigurnosnih razloga sarajevska zračna luka morala biti privremeno zatvarana, ona je uglavnom radila i omogućila životno važnu komunikaciju s gradom. ZAŠTITA HUMANITARNIH KONVOJA 20. Kako bi odgovorilo na pogoršanu humanitarnu situaciju u Sarajevu i drugdje u BiH, Vijeće sigurnosti je Rezolucijom 776 (1992) od 14. rujna 1992. odlučilo proširiti mandat UNPROFOR-a tako da uključi slijedeće zadaće: a) Pružanje potpore naporima Ureda Visokog povjerenika UN za izbjeglice (UNHCR) u dostavljanju humanitarne pomoći diljem BiH, napose odlukom o zaštiti konvoja kad bude zatražena; b) Pružanje zaštite drugim humanitarnim agencijama uz odobrenje UNHCR-a; c) Zaštita objekata UN, uključujući skladišta UNHCR-a, ako bude zatražena; d) Pružanje zaštite konvojima oslobođenih zarobljenika na traženje Međunarodnog komiteta Crvenog križa (ICRC) i uz suglasnost Zapovjednika Snaga kad je zahtjev praktički ostvariv. 21. Ovo se, sa stanovišta utrošenog vremena i snaga Zapovjedništva UNPROFOR-a u BiH, pokazalo dominantnim zadaćama tijekom većine vremena trajanja mandata. Poteškoće koje ograničavaju isporuku humanitarne pomoći opisane u dokumentu S/2647 od 20. rujna 1993. još su povećane. Konvoji za središnju Bosnu bili su prekinuti četiri tjedna od 25. listopada 1993. nakon fatalnog napada na konvoj UNHCR-a. Tri su strane 18. i 29. studenog 1993. potpisale zajedničku izjavu kojom među ostalim jamče sigurnost, slobodu kretanja i slobodan pristup humanitarnom osoblju i pomoći. Mada su zabilježena određena poboljšanja u dostavi pomoći, koja ne uključuje hranu, namjerno gađanje vozila i osoblja se nastavilo uzrokujući potrebu za pojačanom zaštitom UNPROFOR-a. Pristup nekim područjima ostao je znatno ograničen, bilo zbog opstrukcije (npr. enklave Goražde i Maglaj/Tešanj) ili intenziteta sukoba (npr. istočni Mostar). Bosanski Hrvati sustavno su odbijali dopuštenje za prijevoz neophodne opreme, rezervnih dijelova i opskrbe preko područja pod njihovim nadzorom. Konačno, sekundarna distribucija iz skladišta UNHCR-a do primalaca pomoći, napose u srednjoj Bosni i Hercegovini bila je značajno ograničena zbog toga što lokalna vozila i vozači nisu mogli prelaziti linije sukoba. Ipak, pružanje humanitarne pomoći, smanjenje broja stanovnika i druga, relativno blaga zima, razlozi su zbog kojih zasad nije došlo do masovne neishranjenosti i ublažili su najgore moguće učinke raspada životno važnih usluga. Doprinos UNPROFOR-a u tom je pogledu bio bitan. 22. Najnoviji razvoj prilika u Sarajevu i prekid vatre između Bošnjaka i Hrvata pružaju mogućnost da se izmijeni dosadašnja tendencija pogoršanja i omogući Međunarodnoj zajednici da učinkovito pruži humanitarnu pomoć u sigurnim uvjetima i u skladu s humanitarnim načelima. Štoviše, ovakav razvoj događaja pruža mogućnost stvaranju uvjeta kojima će se smanjiti potreba za humanitarnom pomoći i otvoriti mogućnost za pomoć u obnovi. U ovakvim uvjetima valja se nadati da će se smanjiti potreba za UNPROFOR-ovom zaštitom humanitarnih operacija, mada snage UNPROFOR-a treba pojačati kako bi preuzele druge zadaće u vezi s prekidom vatre, razdvajanjem i nadzorom teškog oružja. ZONA ZABRANE LETA 23. Vijeće sigurnosti je Rezolucijom 781 (1992) od 9. listopada 1992. proglasilo zabranu svih vojnih letova u zračnom prostoru BiH i ovlastilo UNPROFOR da nadzire njeno poštivanje raspoređivanjem vojnih promatrača na uzletišta na području bivše Jugoslavije (uključujući pet u Srbiji i jedno u Crnoj Gori). Prema Rezoluciji 781 (1992) zadaća UNPROFOR-a bila je da odgovarajućim mehanizmima odobrenja i inspekcije osigura da letovi iz i u BiH budu u skladu s rezolucijama Vijeća sigurnosti. Zabrana letova iznad BiH proširena je Rezolucijom 816 (1993) od 31. ožujka 1993. na sve letjelice s fiksnim krilima i helikoptere, osim letjelica UNPROFOR-a i drugih koje su u funkciji operacija UN uključujući zračnu dostavu humanitarne pomoći, evakuaciju bolesnika i ranjenika od svih zaraćenih strana. Rezolucijom 816 (1993) države članice bile su ovlaštene da "po ovlasti Vijeća sigurnosti i u uskoj suradnji s glavnim tajnikom i UNPROFOR-om poduzmu sve neophodne mjere" kako bi osigurale poštivanje te rezolucije. Od 12. travnja 1993. na traženje glavnog tajnika zrakoplovi NATO-a nadziru zračni prostor BiH kako bi jamčili poštivanje rezolucija. U ovome kao i u drugim područjima navedenim u ovom Izvješću, potpora NATO-a UNPROFOR-u pokazala se ključnom. 24. Od listopada 1992. i ožujka 1993. zabilježeno je oko 540 kršenja zabrane vojnih letova, određene Rezolucijom 781 (1992). Nakon usvajanja Rezolucije 816 (1993) od 31. ožujka 1993. pokazalo se da je postupak dogovoren s NATO-om i izvršen u sklopu Operacije "Spriječiti letenje" gotovo u cijelosti bio uspješan i onemogućio letove borbenih zrakoplova iznad BiH. Zabilježene su samo dvije potvrđene iznimke. Prvi se slučaj dogodio u srpnju 1993.: na zrakoplov nije borbeno djelovano jer je poslušao upozorenje i odmah sletio. Pri drugom slučaju 28. veljače 1994. srušena su četiri borbena zrakoplova. Postupak, međutim, nije spriječio mnoga kršenja zone zabrane letenja od strane neborbenih zrakoplova (1.005 do 14. ožujka 1994.); pri čemu je većina izvršena helikopterima koji su prevozili osobe, ali male vojne važnosti. Iako su te letjelice bile rutinski presretane i upozoravane, okolnosti i priroda njihova leta dosad nije opravdavala njihovo rušenje. NADZOR GRANICA 25. Kako bi omogućilo primjenu različitih rezolucija Vijeća sigurnosti u vezi s embargom na uvoz oružja za sve republike bivše SFRJ, o sankcijama protiv SRJ (Srbije i Crne Gore) i poziva na nemiješanje vanjskih snaga u bosanski sukob, Vijeće sigurnosti je odlučilo da na granice BiH rasporedi međunarodne promatrače. Od glavnog tajnika je Rezolucijom 787 (1992) od 16. studenoga 1992. traženo da razmotri tu zadaću, a zahtjev je ponovljen u Rezoluciji 838 (1993) od 10. lipnja 1993. 26. Glavni je tajnik u preporukama o mogućem izvršenju tih zadaća izvijestio Vijeće da bi UNPROFOR-u za njihovu uvjerljivu provedbu trebalo dodatnih 10.000 ljudi s neophodnom opremom (uključujući i komunikacije) čime bi se uspostavio neprekidni nadzor i pretraživanje na 123 granična prijelaza između BiH i susjednih država. Budući da države članice zasad nisu glavnom tajniku stavile na raspolaganje osoblje, resurse i neophodnu opremu za taj posao, mandat UNPROFOR-a za nadzor granice do danas nije izvršen. 27. S obzirom na nedavno povećanje vanjskog miješanja u bosanske sukobe, posebice zbog umiješanosti Hrvatske vojske u južnoj i srednjoj BiH, ponovno se ozbiljno razmatra izvršenje mandata UNPROFOR-a za nadzor granice. Ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić izričito je u pismu glavnom tajniku 16. veljače 1994. (S/1994/177) tražio da UNPROFOR izvršava te zadaće. Iako glavni tajnik i dalje želi da UNPROFOR preuzme tu odgovornost, nedostatak osoblja, resursa i odgovarajuće opreme iz država članica ostaje glavni problem zbog kojeg tražene zadaće ne mogu biti izvršene. Sada ostvarivo raspoređivanje UNPROFOR-a ne bi moglo biti drugdje osim na glavnim cestama preko Tomislavgrada i Metkovića, pa stoga ne bi služilo utvrđenoj namjeni. (Hina - nastavlja se) fp fp 221656 MET mar 94 221656 MET mar 94