IZVJEŠĆE GLAVNOG TAJNIKA UN O PRODUŽENJU MANDATA

ZAGREB/NEW YORK, 22. ožujka (Hina) - Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Butros Butros Gali priredio je 16. ožujka izvješće Vijeću sigurnosti u vezi s produženjem mandata UNPROFOR-a. Izvješće je kao službeni dokument Vijeća sigurnosti pod brojem S/1994/300 objavljeno sinoć u New Yorku. Objavljujemo cjelovit tekst izvješća (neslužbeni prijevod s engleskog). IZVJEŠĆE GLAVNOG TAJNIKA SLIJEDOM REZOLUCIJE 871 (1993) I. UVOD 1. U članku 11. Rezolucije 871 (1993) Vijeće sigurnosti je odlučilo produžiti mandat Zaštitnih snaga UN (UNPROFOR) za dodatno razdoblje koje ističe 31. ožujka 1994. U svom pismu predsjedavajućem Vijeća sigurnosti od 28. siječnja 1994. (S/1994/94) glavni tajnik je izvijestio Vijeće o svojoj nakani da temeljito ispita ulogu i djelovanje snaga prije no što Vijeće razmotri novo produženje njihova mandata. Sadašnje izvješće rezultat je tog ispitivanja koje je obavilo osoblje Zapovjedništva u suradnji s posebnim izaslanikom glavnog tajnika Yasushiem Akashiem, supredsjedateljem Upravljačkog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Thorvaldom Stoltenbergom, visokom povjerenicom UN za ljudska prava Sadako Ogatom i višim civilnim i vojnim dužnosnicima na području misije, tijekom druge polovice veljače. Dodatno, izvješće uzima u obzir razvoj zbivanja posljednjih tjedana što je doprinijelo stvaranju novih uvjeta za djelovanje UNPROFOR-a. II. STRUKTURA UNPROFOR-a 2. Na čelu UNPROFOR-a je moj posebni izaslanik Yashusi Akashi, a snage uključuju vojno i civilno osoblje (i civilnu policiju), javno informiranje i administrativne službe s Glavnim zapovjedništvom u Zagrebu, Hrvatska. Od 15. ožujka 1994. sastav vojnih postrojba pod zapovjedništvom generala Jeana Cota, iz Francuske, povećan je na 30.655 pripadnika uključujući 500 vojnih promatrača UN iz 34 zemlje. Snage također uključuju 679 pripadnika civilne policije, 1.075 međunarodnih civilnih službenika (od toga 711 pod ugovorom koji nisu pripadnici međunarodne civilne službe) i 1.574 lokalna namještenika. Podrobniji podaci o veličini i sastavu snaga navedeni su u Aneksu I. 3. Nakon usvajanja Rezolucije Vijeća sigurnosti 871 (1993) vojna struktura UNPROFOR-a bila je reorganizirana na tri podređena zapovjedništva: UNPROFOR za Hrvatsku pod zapovjedništvom generala A. Tayyeba (Jordan), sa sjedištem u Zagrebu; UNPROFOR za BiH pod zapovjedništvom generala Michaela Rosea (Velika Britanija) sa sjedištem u Kiseljaku i UNPROFOR za Bivšu Jugoslavensku Republiku Makedoniju pod zapovjedništvom generala Tryggve Tellefsena (Norveška) sa sjedištem u Skopju. Trojica zapovjednika odgovorna su zapovjedniku Snaga koji zajedno s civilnim, logističkim i administrativnim osobljem djeluje po općim uputama posebnog izaslanika glavnog tajnika. III. ANALIZA MANDATA A. HRVATSKA USPOSTAVA UNPROFOR-A: PODRUČJA POD ZAŠTITOM UN I "RUŽIČASTE ZONE" 4. UNPROFOR je uspostavljen Rezolucijom 743 (1992) Vijeća sigurnosti od 21. veljače 1992. za početno razdoblje od 12 mjeseci. Operacije očuvanja mira razvijene su kao "prijelazni aranžman kako bi se stvorili uvjeti mira i sigurnosti potrebni za pregovore o cjelovitom rješenju jugoslavenske krize koji neće prejudicirati ishod tih pregovora" (S/23280, Aneks III.). UNPROFOR je raspoređen u tri područja pod zaštitom (UNPA) u Hrvatskoj, koja su podijeljena na četiri sektora. To su bila područja prethodnih sukoba u kojima su Srbi bili većina ili znatna manjina stanovništva. Koncept operacije temeljio se na dvjema pretpostavkama: s jedne strane trebalo je uslijediti povlačenje snaga jugoslavenske narodne armije (JNA) iz cijele Hrvatske i demilitarizacija UNPA, a s druge strane postojeće lokalne vlasti i policija trebale su nastaviti privremeno djelovati, pod nadzorom UN do ostvarenja cjelovitog političkog rješenja krize. 5. Specifične zadaće UNPROFOR-a bile su: a) Verificirati povlačenje svih neregularnih i postrojba JNA iz Hrvatske osim onih koje su razoružane i raspuštene; b) Osigurati da se UNPA demobiliziraju bilo povlačenjem ili raspuštanjem svih oružanih snaga u njima, a da sve osobe u UNPA budu zaštićene pred strahom od oružanog napada; c) Nadgledati djelovanje lokalne policije kako bi joj se pomoglo da svoje zadaće izvršava bez diskriminacije i uz puno poštovanje ljudskih prava stanovništva UNPA; d) Omogućiti povratak raseljenih osoba njihovim domovima u UNPA u uvjetima sigurnosti. 6. Odluke Vijeća sigurnosti koje su uslijedile promijenile su politički kontekst ovog mandata bez da su promijenile sam temeljni mandat. Vojno i civilno osoblje UNPROFOR-a uglavnmom je uspjelo očuvati mir i pomoći održavanju daljnjih političkih pregovora pod različitim okriljima. Međutim, privremeni prekid vatre ne znači političko rješenje, a hrvatska Vlada i srpski vođe u Kninu smatraju UNPROFOR odgovornim za neizvršavanje različitih dijelova njegova mandata. 7. Prvo proširenje mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj sadržano je u Rezoluciji 762 (1992) od 30. lipnja 1992. kojom su Snage zadužene da "nadgledaju ponovno uvođenje hrvatskih vlasti u područja pod nadzorom srpskih snaga i sa brojnim srpskim stanovništvom" (tzv. "ružičaste zone"). Te zone su područja koja se nastavljaju, ali su izvan UNPA pod srpskim nadzorom. Dodatni zadaci povjereni UNPROFOR-u bili su: a) Verificirati neodložno povlačenje Hrvatske vojske, srpske teritorijalne obrane i svih neregularnih snaga iz "ružičastih zona"; b) Nadgledati ponovnu uspostavu djelovanja Hrvatske policije i ponovnu uspostavu lokalne policije sastavom proporcionalne demografskoj strukturi tih područja prije izbijanja sukoba i nadgledati očuvanje reda i zakonitosti od strane postojećih policijskih snaga posebno pazeći na dobrobit manjina; c) Zadržati u posjedu teško naoružanje snaga JNA; d) Rasporediti snage duž crta sukoba i unutar "ružičastih zona"; e) Uspostaviti i predsjedati zajedničkim komisijama za nadzor i praćenje procesa ponovne uspostave hrvatskih vlasti u "ružičastim zonama". 8. Glavni je tajnik iscrpno izvještavao Vijeće o provedbi ovih zadaća (vidi posebice S/25777 od 15. svibnja 1993. i S/26470 od 20. rujna 1993). Jedini značajniji uspjeh postignut u vezi s temeljnim mandatom UNPROFOR-a u Hrvatskoj bilo je povlačenje snaga JNA s područja Hrvatske. Uz izostanak cjelovitog političkog rješenja, obje su strane, međutim, pokušavale iskoristiti UNPROFOR kako bi postigle svoje političke ciljeve. Srpska je strana iskoristila nazočnost UNPROFOR-a u svojem nastojanju da zamrzne "status quo" pod "zaštitom" UNPROFOR-a, stvarajući istodobno samoproglašenu "državu" nazvanu "Republika Srpska Krajina" na područjima odgovornosti UNPROFOR-a. Vlada Hrvatske je, nasuprot tome, ustrajavala na reintegraciji tih područja u Hrvatsku u skladu sa svojim međunarodno prizvatim granicama i zahtijevala da izbjeglice i prognanici budu vraćeni svojim domovima u UNPA. U četiri navrata ona je pokretala vojne akcije radi ostvarenja tih ciljeva što je još više pojačalo neprijateljstvo Srba. Takva djelovanja zajedno s pomanjkanjem suradnje od strane lokalnih srpskih vlasti, koji još uvijek imaju djelotvoran nadzor nad većinom područja okupiranih tijekom rata 1991., gotovo da je učinilo nemogućim ispunjenje mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj. 9. Početni uspjeh UNPROFOR-a u stavljanju teškog naoružanja srpske teritorijalne obrane u skladišta pod režimom "dvostrukih brava" poništen je nakon ofenzive Hrvatske vojske u sektoru Jug i pridruženim "ružičastim zonama" 22. siječnja 1993. Nemogućnost UNPROFOR-a da zaštiti lokalno srpsko stanovništvo od takvog napada rezultiralo je da su snage srpske teritorijalne obrane provalile u brojna skladišta i oduzele naoružanje, uključujući i teško oružje, navodno kako bi se zaštitili. Nakon što je hrvatska strana 9. rujna 1993. razorila tri srpska sela u medačkom džepu, unatoč odlučnoj akciji UNPROFOR-a s ciljem povlačenja hrvatskih snaga, još je povećano nepovjerenje Srba prema UNPROFOR-u i dodatno učvršćeno njihovo odbijanje da se razoružaju. To odbijanje razoružanja, koje se traži planom očuvanja mira UN-a, onemogućilo je UNPROFOR u provedbi drugih bitnih elemenata plana posebno u osiguranju povratka izbjeglica i prognanika u njihova boravišta u sigurnim uvjetima. 10. Nastalo bezizlazje ostavilo je UNPROFOR u nezavidno položaju da u stvarnosti administrira zatečenim stanjem u UNPA dok ga istodobno kritiziraju obje strane. Njihovo nezadovoljstvo, međutim, rezultat je promjena koje su nastale u političkom kontekstu izvornog mandata UNPROFOR-a. Treba se prisjetiti da upućivanje Snaga nije bilo samo sebi cilj nego prijelazna mjera radi očuvanja mira dok se nastavljaju politički pregovori za postizanje cjelovitog rješenja jugoslavenske krize. Vijeće sigurnosti u svojoj Rezoluciji 815 (1993) od 30. ožujka 1993. u članku 5. kaže da Vijeće sigurnosti "podržava supredsjedatelje Upravljačkog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u njihovim nastojanjima da pomognu definirati budući status onih područja koja sačinjavaju UNPA, a koja su sastavni dio teritorija Republike Hrvatske". Nakon usvajanja Rezolucije 815 (1993), za koju Srbi smatraju da prejudicira ishod političkih pregovora, pojačan je otpor lokalnih srpskih vlasti svakom dijalogu. 11. U isto je vrijeme hrvatska Vlada pojačano poduzimala akcije kojima je naglašavala svoju najmjeru da reintegrira UNPA i "ružičaste zone" u Hrvatsku, pa su otvaranje Masleničkog mosta i potezi za otvaranje Zrakoplovne luke Zemunik pojačali neprijateljstvo srpskog vodstva u UNPA. Ovi su objekti od očite važnosti za gospodarsko oživljavanje dalmatinskog područja i ponovnu uspostavu turističkog prometa o kojem ovisi njegov prosperitet. Međutim jednostrane akcije za otvaranje tih objekata nosile su u sebi visok rizik srpske odmazde i obnove šireg sukoba. S tim u vezi, Zajednička komisija, uspostavljena temeljem Rezolucije 762 (1992) radi nadzora nad ponovnom uspostavom hrvatske vlasti u "ružičastim zonama", nije uspjela izvršiti svoje zadaće jer Srbi smatraju kako, budući da su većina stanovništva u tim zonama Srbi, prvo mora biti postignut politički dogovor između njih i hrvatske Vlade. Zajednička komisija stoga je uglavnom ostala nedjelatna zbog nesuradnje Srba. 12. Nedavni bilateralni pregovori između Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i Hrvatske (zajednička izjava od 19. siječnja 1994.), kao i između Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Washingtonski okvirni sporazum i Bečki pregovori u ožujku 1994) potaknuli su političke sporazume za neka područja bivše Jugoslavije. Ovakav diplomatski razvoj ponovno je promijenio politički okvir UNPROFOR-a u Hrvatskoj pri čemu je njihova neposredna posljedica povećanje nesigurnosti koju osjeća srpsko stanovništvo u UNPA. U tjednima koji prethode isteku mandata, vojna aktivnost hrvatskih i srpskih snaga na ranije mirnijim dijelovima crte sukoba pojačana je. Mora se naglasiti da Snage mogu ispuniti svoj mandat u Hrvatskoj samo uz odgovarjaući stupanj suglasnosti i suradnje hrvatske Vlade i Srba. UNPROFOR sada ne nailazi na takav odnos i može vrlo malo toga učiniti dok se ne promijene političke okolnosti. Korak kojeg Vijeće sigurnosti može poduzeti bio bi da pojača zaštitu koju UNPROFOR pruža u UNPA, imajući na umu ograničenost raspoloživih postrojba, proširenjem bliske zračne podrške na Hrvatsku kao što je to glavni tajnik tražio 19. rujna 1993. (S/26468). Druga bi mjera bila da se obje strane potaknu na oživljavanje rada Zajedničke komisije u vezi s komunikacijskim vezama i gospodarskim pitanjima, bez prejudiciranja glede njihovih, sada nepomirljivih, političkih stajališta. (Hina - nastavlja se) fp fp 221641 MET mar 94 221641 MET mar 94