IZBOR IZ HRVATSKOGA TISKA 16. VELJAČE

ZAGREB, 16. veljače (Hina) - VJESNIK: O s j e ć a j n o s t Stjepo Martinović komentira političku dimenziju "negativne fascinacije srpskojugoslavenskim izazovom" u Hrvatskoj, pa među inim piše: "(...) Naime, sudeći po učestalim 'nadahnutim' apologijama hrvatsko-srpske 'normalizacije' nije daleko dan kad će onim građanima Hrvatske koji svoju srpsku traumu ne mogu svući poput tijesne košulje netko poručiti što i ona srbijanska novinarka koja je zagrebačkim sugovornicima predbacila: 'Što ste, bre, toliko histerični?' Dopustimo li, ipak, da bi pomirba žrtve s (bestijalnim!) agresorom mogla bila stvar političke koreografije i medijskih sedativa - a mimo općih mjesta iskustva koje još i te kako traje pred našim očima, na našoj koži i pod njom - hrvatska bi se nova osjećajnost možda mogla zatomiti u ime uvjerljiva razloga. Taj se, međutim, još nije ni začeo, a kamoli materijalizirao u odgovarajućoj boji i veličini!" VJESNIK: Došao čovjek učvrstiti 'Krajinu' u SRJ i po svoju penziju O normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa u rubrici 'Stajališta' list objavljuje drugi dio razmišljanja Josipa Šentije koji nastavlja opširnu raščlambu ženevske 'Zajedničke izjave', tvrdeći da se radi o "srpskoj podvali hrvatskoj diplomaciji". Komentirajući što bi hrvatski Ured u Beogradu mogao biti i što bi mogao značiti u hrvatsko-srpskim odnosima, Šentija piše: "U Beogradu, dakle, pod sadašnjim okolnostima Hrvatska može imati samo svoj upravni ured na usluzi srpskim izbjeglicama iz Hrvatske... Njima će se pridružiti sa svojim podnescima i urgencijama također Srbi iz Srbije koji su u doba bivše države u Hrvatskoj stekli određene nekretnine (stanovi, vikendice i dr.). Svi će oni reaklamirati da im se ostvare sva prava i potraživanja. Hrvatski ured u Beogradu tražit će vjerojatno i preostali Hrvati u Beogradu... Tražit će vjerojatno pomoć za tzv. humano preseljenje. A sve to isto, samo s nadležnošću u Hrvatskoj, na licu mjesta izvršenja i podmirenja računa, radit će i urgirati kod hrvatskih vlasti jugo-biro u Zagrebu. Ukratko, sa srpske je strane - to je očito - cijela konstrukcija s uredima zamišljena prije svega zbog težine socijalnih problema koje je za srpske vlasti stvorio nestanak jugo-federacije, s kojima se te vlasti jamačno teško nose". Šentija tvrdi da stoga ženevska izjava "ne promovira ni mir ni novo razumijevanje sa Srbima", nego je "za to potrebno, prije svega, odustajanje Srbije od njezinih osvajačkih i ekspanzionističkih ciljeva na štetu Hrvata i svih drugih naroda koji žive sa Srbima, oko Srba i Srbije, a na kraju krajeva, i na štetu samih Srba, osobito Srba u Hrvatskoj, urbanih i neurbanih podjednako. (...) Hrvatski je potpis na njoj, zbog svega toga dobronamjerna, ali naivna gesta koja može agresoru pružiti uvjerenje da bi i ovakvim metodama i ovakvim putovima mogao ustrajati na svojoj izvornoj politici i na konsolidaciji njezinih ratnih rezultata", upozorava Šentija koji na kraju ističe: "Na djelu je srpski politički i diplomatski cinizam, kao sastavni dio srpske ratne strategije s kojom se, nažalost, i dalje moramo nositi. Što se Veljka Kneževića tiče, jasno je da on ima barem dvije zadaće, u smislu svega izloženog: prvo, da učvrsti 'Krajinu' u SR Jugoslaviji, i, drugo, došao čovjek po svoju penziju. Ima li i treću - kakvo-takvo privlačenje Hrvatske Jugoslaviji - to će se s vremenom vidjeti. Ne treba smetnuti s uma da je on funkcionar Pokreta za Jugoslaviju". VEČERNJI LIST: M a k a k a v š o k! Milan Ivkošić u kolumni 'Rodoljubna zanovijetanja' komentira dolazak "Srbina Veljka Kneževića, bivšeg direktora Televizije Zagreb i komunističkog moćnika, potom kninskog odmetnika, za šefa biroa tzv. Jugoslavije u hrvatski glavni grad". Ističući kako je najava njegova dolaska mnoge šokirala, Ivkošić piše kako "se Knežević ne vraća u Hrvatsku, nego u nju dolazi prvi put, dolazi u stranu zemlju iz strane zemlje. (...) Hrvatima i Srbima u Zagrebu i Hrvatskoj treba biti jasno da Knežević u Hrvatsku ne dolazi kao utjeha i potpora povlaštene manjine, nego kao zauvijek propali simbol povlastica kneževićevskih Srba, njihova nijekanja hrvatske države, kao simbol agresije i pobune satrven hrvatskim obrambenim tenkom", ocjenjuje Ivkošić. Komentirajući poruku s kojom je Knežević poslan iz Beograda, Ivkošić piše da ona proizlazi "iz činjenice da je Knežević u Hrvatskoj bio izraziti provoditelj velikosrpske politike, zatim odmetnik i neprijatelj Hrvatske, te da je napokon postao građaninom tzv. Jugoslavije". Upozorivši kako je "u abecedi svake politike, pa tako i hrvatske, da nakane svoga neprijatelja, protivnika ili suparnika podredi svojim ciljevima", Ivkošić ustvrđuje: "Ako Beograd šalje Kneževića u Zagreb i kao poruku o svojim velikosrpskim težnjama vezanim uz tzv. krajinu, Hrvatska tu poruku ne može primiti nikako drukčije nego tako da je 'prevede' u spremnost Beograda da kninsko ponašanje iz otpora Hrvatskoj pomogne preusmjeriti u političko sporazumijevanje po hrvatskim državnim kriterijima. (...) Stoga bi teret šoka što ga je u hrvatskoj javnosti izazvao njegov dolazak u Zagreb trebalo prenijeti na njega samoga. Čini se da od svih u svijetu Srbi još uvijek mogu šokirati samo Hrvate, ali sve manje", zaključuje Milan Ivkošić. VEČERNJI LIST: Riječ je samo o borbi za vlast Davor Ivanković razgovarao je sa starim-novim predsjednikom IDS-a Ivanom Jakovčićem povodom čistki u najutjecajnijoj istarskoj stranci. Govoreći o razlozima sukoba Jakovčić ističe kako je došlo do preklapanja nespojivih funkcija te se trebalo dogovoriti "gdje će tko sjediti". Potvrđuje da se radi o klasičnoj borbi za vlast, pozicije, novac i nastavlja: "Namjeravalo se ići na takve pozicije s kojih bi se kontrolirala stranačka, županijska, zastupnička vlast i gradska vlast u Puli, u rukama trojice-četvorice ljudi. Naravno da imam pravo da kao predsjednik stranke, koji je izabran s velikom većinom, da i župan Delbianco ima isto takvo pravo, tražiti potporu za svoju politiku". Na primjedbu novinara kako se članove 'neformalne grupe' optuživalo da među njima postoji 'krtica' koja radi za HDZ, Jakovčić upozorava na nekoliko tekstova u tisku koji su bili gotovo stenogramski precizni. "Postoji otvorena sumnja da je netko prenosio ono što se zbivalo na najtajnijim sjednicama Predsjedništva i Savjeta stranke. Isto tako, ne mogu se oteti dojmu da je u najkritičnijem trenutku za stranku bilo tajnih razgovora s najvišim predstavnicima HDZ-a. Išlo se za raskolom u IDS-u, a i na Saboru su se pojedinci koristili 'niskim' udarcima, no nisu uspjeli. Raskola, za mene, u IDS-u nema!" Na pitanje novinara hoće li gospoda Herak i Martinčić, koji su demisionirani iz stranke, ostati zastupnici Sabora, Jakovčić odgovara kako na njihov zastupnički rad nema primjedbi i dodaje: "Držim da je njihova velika moralna obveza da o tome razmisle - da li će omogućiti IDS-u da ima druga dva zastupnika, da IDS odredi njihove zamjenike. I oni to dobro znaju da niti oni, niti ja nismo došli na ove pozicije zahvaljujući našim imenima i ugledu, već gotovo isključivo stranačkom znaku i programu". Na kraju razgovora Jakovčić komentira svoju izjavu sa skupa stranke gdje je rekao da bi se proglašavanje statusa autonomije odmah iskoristilo za obračun s IDS-om i kaže da ako se oni, kao pojedinci, odluče za neki radikalan potez, moraju preuzeti i odgovornost za posljedice. "Poznajem vrlo dobro raspoloženje u Istri, ljudi su vrlo nezadovoljni vlašću, mnogim potezima i izjavama, no isto tako ne vjerujem da su spremni podržati do kraja nekakav ekstremni nastup. Stoga valja ići na stupanj autonomije koji ni u čemu neće ugrožavati atribute hrvatske državnosti. Realizirat ćemo svoju želju strpljivom politikom koja neće padati na provokacije", kaže na kraju Ivan Jakovčić. GLAS SLAVONIJE: O t k r i ć e V u k o v a r a Nevenka Levak komentira izjavu francuskog ministra obrane F. Leotarda u kojoj kaže kako je međunarodna javnost trebala reagirati protiv srpske agresije već u slučaju Hrvatske, a posebno izdvaja Vukovar, Vinkovce i Osijek. "Nema sumnje da i takvo otkriće, bez obzira na to kada je stiglo, predstavlja značajnu potvrdu svih naših nastojanja da uvjerimo svijet da svi ratovi na tlu ex Jugoslavije nisu nimalo slučajni, a da je rezultat polako zaokruživanje karte 'velike Srbije'", piše novinarka. Ocjenjujući kako se međunarodna zajednica toliko "izblamirala da je posipanje po glavi samo još jedna igra koja nikoga više ne zabavlja, a niti zavarava", novinarka nastavlja: "Zašto, primjerice, nitko nije već otkrio otkuda se pucalo po sarajevskoj tržnici? Zato što bi odgovor prisilio one koji su za to zaduženi da učinkovito odgovore, što znači da bi Ujedinjeni narodi morali svojim mehanizmima zaštititi državu koju su priznali, koja je njihova članica. (...) Zašto Yasushi Akashi ne kaže da su pucali Srbi? Zato što je on čovjek koji bi morao dati crveno svjetlo za bombardiranje Srba". Upozoravajući kako će se za nekoliko godina "kada se bude razgovaralo o nekom bivšem gradu Sarajevu", naći dosta mudraca koji će reći da je trebalo "tog istog 5. veljače 1994. godine reagirati i bombardirati Srbe", piše: "A to će biti tako malo važno onima koji su toga dana poginuli, koji će poginuti od bombi ili umrijeti od gladi u nekadašnjem glavnom gradu zaboravljene Bosne i Hercegovine. Kao što Vukovarcima nije bitno to što je ministar obrane Francuske sada rekao da je trebalo Srbe identificirati kao agresore od prije dvije godine". (...) (Hina) pp mc 160729 MET feb 94 160729 MET feb 94