IZBOR IZ STRANIH MEDIJA

ZAGREB, 28. siječnja (Hina) FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG (Njemačka) - 27. I. 1994. Ujedinjeni narodi - to smo mi "Kritiziranje Ujedinjenih naroda postalo je sastavnim dijelom opće kulture. Pritom posebnu pažnju privlači činjenica da je kritika utemeljena na dva potpuno suprotna stajališta. Jedni gnjevno podsjećaju na Bosnu i Somaliju, prigovarajući da međunarodna zajednica još nije uspjela dokončati sukobe u tim zemljama. (...) Drugi pak smatraju da su se Ujedinjeni narodi preopsežno angažirali, te da bi - s obzirom na ograničena sredstva kojima raspolažu - 'trebali naučiti reći ne', kao što je izjavio američki predsjednik Clinton u prvom nastupu pred Glavnom skupštinom UN. U međuvremenu, drugoj skupini pridružio se i čelnik američke oporbe senator Dole. (...) Nadmašivši zapovijed predsjednika Clintona o povlačenju američkih postrojba iz Somalije republikanskim prijedlogom novog zakona, Dole već danas - sljedeći izbori bit će održani 1996. - želi stvoriti dojam da je bolji realpolitičar. Prijedlog zakona, nazvan 'Zakon o mirovnim snagama', trebao bi prisiliti vladu da uoči angažmana američkih postrojba u operacijama UN ubuduće konzultira Kongres. (...) Osim toga, spomenuti bi zakon trebao definitivno utvrditi pravilo da američki vojnici ne mogu biti sastavni dio snaga UN ni boriti se u operacijama UN pod tuđim zapovjedništvom. (...) Bez obzira na različite ocjene o razboritosti republikanske inicijative, angažman američkih vojnika pod zastavom Ujedinjenih naroda vjerojatno neće biti isključen. Upravo ta pretpostavka otkriva ključnu razliku između SAD i Njemačke koja se već gotovo dvije godine izlaže podsmijehu svijeta, kršeći ruke zbog pasivnosti međunarodne zajednice u Bosni i istodobno nastupajući kao da nije njezin član. Ujedinjeni narodi nisu svjetska vlada ni izvanzemaljska instanca, već države koje imaju status članica. O njima ovisi hoće li se i u kojoj mjeri ta međunarodna zajednica upletati u oružane sukobe. (...) Usprkos toj činjenici, politika Vijeća sigurnosti prema Balkanu ni u kom slučaju nije diplomatsko remek-djelo. Posljednjih dana taj vrući kesten posebno žustro kruži iz ruke u ruku. Francuski general Cot zatražio je od glavnog tajnika UN Boutrosa Ghalia ovlasti koje bi mu omogućile da sam donese zapovijed o zračnoj akciji; pritom nije jasno je li cilj tog zahtjeva otvaranje tuzlanske zračne luke ili mogućnost defenzivnog djelovanja u slučaju napada na plave kacige. Boutros Ghali smjesta je Cotov zahtjev prenio svom predstavniku u Zagrebu, Japancu Akashiju. U međuvremenu, Francuzi i Amerikanci svađaju se oko buduće politike: francuski ministar vanjskih poslova Juppe želi pojačati pritisak na Muslimane kako bi ih prisilio da prihvate plan o podjeli Bosne, a predsjednik Clinton novinarima u Washingtonu izjavljuje: 'Držim da međunarodna zajednica ne može dokončati građanski rat sve dok se ljudi žele boriti.' U Koreji i Katangi međunarodna zajednica dokazala je da može dokončati rat. No, ona to ne želi. Od samog početka Vijeće sigurnosti jasno je pokazivalo da nije spremno sudjelovati u podjeli jugoslavenske stečajne mase. (...) Vremena kada su velike sile na Berlinskom kongresu ratoborne strane oružjem prisilile na mir odavno su prošlost. (...) Budućnost će pružiti nove prilike za čežnjivo prisjećanje na 'veliku batinu' kojom je 'Teddy' Roosevelt disciplinirao neposlušne narode Novog svijeta. No, Ujedinjeni narodi držat će je i dalje u ormaru", zaključuje Joerg von Uthmann. =Britanski Sir za Bosnu "Nakon što britanski general-bojnik sir Michael Rose preuzme zapovjedništvo nad snagama Ujedinjenih naroda u Bosni, netko će se morati promijeniti - on ili podređeni mu vojnici. Nakon službene objave imenovanja, njegov poznanik u Londonu izjavio je: 'Jedno je sigurno: nakon Mikea Rosea snage UN u Bosni više neće biti one stare.' Pouzdani izvor u UN, očigledno obuzet sličnim nelagodnim slutnjama, uzgred je napomenuo: 'Pobrinut ćemo se da bude jednoznačno obaviješten o činjeničnom stanju na terenu'. No, čini se da većina ipak zastupa sljedeće mišljenje: Rose neće biti 'novi Briquemont'. Čovjek poput njega sigurno neće ostaviti posao nedovršenim, posebno ako mu je postao mučan. Belgijski general-bojnik Briquemont Roseov je prethodnik i treći časnik na toj dužnosti, koji je nakon kratkotrajnog, kroničnog osjećaja mučnine i verbalnih sukoba dao ostavku. Tri generala nisu se mogla pomiriti s planiranom vojnom nemoći i međunarodnim civilnim dužnosnicima i pisarima u newyorškoj međunarodnoj vladi, zadavši puno posla diplomatskoj pokretnoj traci. Njihov zadatak prvi put preuzima Britanac, svježe opremljen unapređenjem u status viteza i pripadajućom titulom 'sir', koju mu je britanska kraljica žurno dodijelila povodom njegova 54. rođendana i odlaska u Bosnu. Titula 'Sir' staro je britansko tajno oružje kojim London obično oprema svoje diplomate uoči početka njihovih inozemnih misija. Ako su tvrdnje o generalu Roseu samo upola točne, taj predstavnik Velike Britanije i njezine specifične klase, u inozemstvu uopće ne treba titulu, čak ni rang generala. Čini se da je posrijedi gospodin kojem stražari pred ulazom u vojarnu opreza radi salutiraju čak i kada prolaze ulicom u civilnoj odjeći. Previdite li njegov mišićavi lik i odijelo izabrano u skladu sa strogim ukusom gardijskog časnika, neugodno izravni pogled podsjetit će vas o kome je riječ. Rose, pripadnik udarne postrojbe SAS, veteran falklandske ekspedicije i polumračne sjevernoirske etape, sudionik operacija na Bliskom istoku i na Orijentu, zapovjednik britanske kopnene vojske, lako će podnijeti sve osim nesposobnosti. Riječ je o čovjeku koji voli u prirodi iskušavati granice svojih sposobnosti, pozivajući neumorno časnike svog stožera na zajedničke skokove padobranom. No, šef uvijek skače prvi, kao i kod Izraelaca. (...) (...) Rose je očito odličan vojnik ali i intelektualac. Studirao je politiku, filozofiju i gospodarstvo u Oxfordu i na Sorbonni, tečno govori francuski i obavlja dužnost rektora - oprostite: zapovjednika časničke akademije u Camberleyu gdje je u okviru predmeta britanske vojne povijesti osnovao prvi tečaj o angažmanu 'mirovnih snaga'. Britanski general-bojnik danas može provjeriti vlastite spoznaje", zaključuje Bernhard Heimrich. THE NEW YORK TIMES (SAD) - 27. I. 1994. Bosna: rat izmiče nadzoru "Svijet se naviknuo promatrati rat u Bosni kao potpunu tragediju male muslimanske većinske nacije i nepriliku velesila. Ta se dihotomija mijenja kako rat izmiče sposobnosti vanjskih promatrača da utječu na njegov tijek na bilo kakav značajniji način. Muslimani su odbili umrijeti brzo i tiho. Unatoč svemu preživjeli su srpsko osvajanje, glad i hladnoću. Muslimani su krenuli u ofenzivu protiv srpskih i hrvatskih neprijatelja", piše Jim Hoagland. "Muslimani više nisu obične ratne žrtve kojima treba pomoć i zaštita. Sad vode rat ne samo za preživljavanje nego i za teritorij. To uvelike komplicira uključivanje europskih zemalja i Amerike, koje su se služile humanitarnom intervencijom kako bi donekle sačuvale nadzor nad sukobom koji nisu bili spremni zaustaviti kad je mogao biti zaustavljen bez velikih gubitaka. Čak i taj mali stupanj nadzora izmiče dok se zamorenost ratom širi ostatkom Europe. Ministri obrane u Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj i drugdje uznemireni su zbog novca i ljudstva koje su bili prisiljeni potrošiti iz smanjenih vojnih proračuna za potporu njihovih postrojba u Bosni. Ta se uzbuna eksponencijalno pojačava dok, kako se čini, ekstremisti osvajaju teren u Rusiji i dok Ukrajina kreće prema nacionalnom raspadu. Balkanski sukob predstavlja neizravne izazove međunarodnoj stabilnosti koji iscrpljuju volju i sredstva koja bi mogla biti potrebna za rješavanje izravnijeg i kobnijeg izazova u bliskoj budućnosti. Promjena dinamike na bosanskom bojištu i unutar međunarodne zajednice potvrđuje izjavu pripisanu Lavu Trockom: Rat vas možda i ne zanima, ali vi zanimate rat. Rat ima svoju strašnu logiku koja mijenja sve što dodirne, čak i površno. Osim strahota i patnji u ratovima nastaju i države. Bosna i Hercegovina bila je tek nešto više od zamisli kad je vlada pod muslimanskom dominacijom proglasila neovisnost u travnju 1992. Tijekom dvije godine krvoprolića i opsade, Muslimani su stvorili vojsku koja danas ponovno osvaja teritorije koje su joj oduzele hrvatske snage i odupire se bolje naoružanim srpskim snagama. Vojna pat pozicija vjerojatno je najviše što Muslimani mogu postići. No, povlačenjem s ženevskih mirovnih razgovora... pokazali su da očekuju da će se boriti još mjesecima". Hoagland upozorava da će to Europu i Ameriku navesti na promjenu politike, ističući da su "sarajevskoj vladi muslimanski ratni ciljevi sada bitniji nego humanitarna pomoć". Hoće li Zapad htjeti, pita Hoagland, "nastaviti svoje humanitarne operacije u sukobu koji više nije jednosmjeran pokolj nego stvarni rat?" "Povuku li Europljani svoje postrojbe u proljeće, kako sve češće i sve uvjerljivije prijete, više neće biti ozbiljne zapreke ispunjenju Clintonova obećanja da će ukinuti embargo na oružje koji je toliko oštetio Muslimane. Ukidanje embarga u tom trenutku pojačat će muslimansku sposobnost i motivaciju da se bore, pojačavajući motivaciju Srba i Hrvata da ubijaju. Clinton bi mogao biti prisiljen i na ispunjavanje stare prijetnje uporabom sile protiv Srba. (...) Ukidanje embarga i napad na Srbe tek sada pružilo bi Zapadu emocionalno zadovoljstvo i ostvarilo Clintonova obećanja iz predizborne kampanje da će djelovati protiv srpske agresije. No, strateška se okolina dramatično promijenila otkako je Clinton to obećao. Izravna intervencija sada ne ide u prilog mirovnom procesu nego nastavku rata s nepredvidljivim posljedicama. Zapad je u Bosni dvije godine prekasno činio premalo, a sada prijeti opasnost da krene još katastrofalnijim putem - mogao bi prekasno učiniti previše. Ta mogućnost objašnjava iznenadnu, gotovo paničnu aktivnost Francuza da nagovore zapadne sile i Rusiju da održe balkansku konferenciju i nametnu rješenje prije nego događaji još više izmaknu nadzoru. SAD su odbile taj pristup, ali nisu predložile novu inicijativu, ostavljajući mogućnost rasprave o već preživjelom pristupu ukidanja sankcija i napadima. Nije ugodno priznati da su prethodna neaktivnost i pogreške dovele SAD i saveznike u slijepu ulicu u Bosni. No, to je istina. Čekajući da se bojište ponovno promijeni te da se stvore uvjeti za nove mirovne napore, kad se ratnici zamore, najmanje je loša od svih loših opcija dostupnih u bosanskom kaosu", zaključuje Jim Hoagland. =Jugoslavenska vojska bori se u Bosni i pomaže srpskim snagama Dopisnik iz Beograda John Kifner izvješćuje, pozivajući se na izjave "dužnosnika UN i jugoslavenskih novinara da su postrojbe jugoslavenske vojske djelovale u Bosni proteklih tjedana, očito pokušavajući zadati protuudarac nedavnim napredovanjima snagama bosanske vlade pod muslimanskim vodstvom. 'Vidjeli smo postrojbe jugoslavenske vojske u Bosni, velik broj vojnika i vojnih vozila', rekao je dužnosnik UN koji je zbog političke osjetljivosti zatražio da ostane anoniman. 'Opći je osjećaj da prijeti napad kako bi se preduhitrilo protivnika'. Unatoč učestalom pobijanju beogradske vlade, već dugo se sumnja da krnja jugoslavenska federacija, koja se sastoji od Srbije i Crne Gore, daje izravnu potporu srpskim nacionalistima koji se bore u Bosni. Pokušavajući prisiliti Beograd da prekine takvu pomoć, Vijeće sigurnosti nametnulo je 1992. Jugoslaviji trgovinski embargo. No, do sada dokazi koji bi poduprli te optužbe nisu bili uvjerljivi". Kifner dodaje da "dužnosnici UN i jugoslavenski novinari kažu da osim izravnog vojnog upletanja, jugoslavenski dužnosnici skupljaju Srbe koji su izbjegli iz Bosne u Beograd i na druga područja te ih predaju vojsci bosanskih Srba. Potpora vojsci bosanskih Srba rezultat je jačanja vojske bosanske vlade i njezina napredovanja u trostranom ratu, uglavnom protiv hrvatskih postrojba u srednjoj Bosni. Uspjeh protiv Hrvata mogao bi omogućiti snagama bosanske vojske da povedu novi napad na Srbe. Bosanska je vojska brojčano jača od njezinih suparnika, iako je opremljena uglavnom lakim pješačkim oružjem i s vrlo malo teške opreme", piše Kifner, dodajući da su "prošlog tjedna Srbija i Hrvatska, ogorčeni neprijatelji kad se stara Jugoslavija raspala 1991., potpisale sporazum o uzajamnom priznanju kojemu je jasan cilj ujedinjenje protiv zajedničkog muslimanskog neprijatelja i koji odražava sve veće približavanje između srbijanskog predsjednika Miloševića i hrvatskog predsjednika Tuđmana". U nastavku članka Kifner se poziva na članke Miloša Vasića iz tjednika Vreme koji je "istraživao izravno upletanje jugoslavenskih postrojba". On je, prenosi Kifner, "rekao da vjeruje da Milošević riskira pokrete postrojba, nadajući se da će prisiliti bosanske Muslimane da pristanu na nekakvo međunarodno rješenje kako bi se ukinule sankcije koje su oslabile njegovu zemlju". Kifner zatim opisuje kako je jugoslavenska vojska na početku rata formalno otpustila 80 tisuća vojnika koji su živjeli u Bosni. Njima je, nastavlja Kifner, dopušteno da zadrže teško oružje i oni su "stvorili osnovu nove vojske bosanskih Srba" koja dobiva hranu, gorivo i oružje iz Srbije. "Svjedoci, a među njima i novinari, 14. siječnja vidjeli su kako usred dana Drinu prelaze dva konvoja vozila obilježenih oznakama jugoslavenske vojske. Vukla su 105mm topove i kretala se iz Srbije u smjeru Tuzle. Istoga dana izvan Beograda viđen je željeznički konvoj koji je prevozio tenkove u smjeru jugoistočne Bosne u kojoj je Goražde, glavna točka sukoba između Srba i Muslimana. I promatrači UN vidjeli su kako iz Zvornika prema planinama koje okružuju Sarajevo kreću vojnici od kojih su neki bili u vozilima bez oznaka. Dužnosnik UN rekao je da promatračima nije dopušteno da priđu drugom važnom prijelazu rijeke kod Ljubovije za koji se isto tako vjeruje da je važan vojni put. Vjeruje se da su postrojbe jugoslavenske vojske vodile kratke operacije u Bosni, često navodno dok su na dopustu u redovnoj vojsci ili u uniformama bez oznaka. Sada se čini drukčijim to što se više ne trude prikriti oznake jugoslavenske vojske, a neki vojnici čak nose vodootporne vojne dokumente u posebnim metalnim kutijama, ekvivalent američkim metalnim pločicama. (...) Osim toga, kako bi pomogle bosanskim Srbima jugoslavenske vlasti pozivaju izbjeglice u secesionističku vojsku", piše Kifner dodajući da muškarci u izbjegličkim logorima dobivaju obavijesti da se jave u lokalni ured jugoslavenske vojske, kako izvješćuje UNHCR koji je dobio više od sto pritužbi. LE MONDE (Francuska) - 27. I. 1994. Milan Martić izabran za "predsjednika" krajine Dopisnica iz Beograda Florence Hartmann izvješćuje da će "Milan Martić, kandidat kojega je favorizirao Beograd, biti treći 'predsjednik' krajine, područja koje pokriva gotovo trećinu Hrvatske i koje su srpski secesionisti proglasili 'republikom', pošto su uzeli oružje u ruke. Po službenim rezultatima u drugom izbornom krugu, održanom u nedjelju 23. siječnja, skupio je 104 234 glasa za razliku od 97 377 koliko je dobio Milan Babić, kninski gradonačelnik, druga osoba u ustanku protiv Zagreba". Dopisnica ističe da je za Martićevu "pobjedu velikim dijelom zaslužna Srbija i njezin predsjednik Slobodan Milošević koji nije štedio potporu, ništa manje od Radovana Karadžića, vođe bosanskih Srba, koji mu je došao pružiti potporu na mjestu događaja. No, Martić se može hvaliti da je osnovao srpske snage u krajini te da je sa svojim postrojbama u Bosni pomogao generalu Ratku Mladiću u lipnju 1992., kako bi probio koridor koji povezuje Knin i Beograd. Glasovitu 'pupčanu vrpcu' koja otada osigurava kontinuitet svih teritorija pod srpskim nadzorom. Milan Martić se prvi put istaknuo u srpnju 1990. kad je odbio, tada na dužnosti policijskog zapovjednika u Kninu, prihvatiti novi hrvatski grb u obliku šahovnice. Krajinski Srbi uznemireni dolaskom na vlast, dva mjeseca prije toga, Franje Tuđmana i njegove nacionalističke stranke, tada već traže autonomiju i organiziraju referendum u kolovozu. Uz hrvatsku prijetnju da će zabraniti referendum, Srbi podižu prve barikade na kninskom području. Milan Martić dijeli oružje, mobilizira pričuvni sastav i organizira pravu malu vojsku uz pomoć Srbije koja dobavlja oružje. To je uvod u rat 1991. Tijekom razdoblja koje prethodi sukobu, 'kninski brigadir' i njegovi ljudi zapovijedaju u krajini i povremeno pljačkaju ljude koji automobilom putuju prema dalmatinskoj obali. Kad je izbio rat, dobro uvježbane Martićeve snage prve kreću u borbu. Postavši 'ministrom unutarnjih poslova' u 'srpskoj republici krajini' i 'junakom' srpsko-hrvatskog rata, Milan Martić učvršćuje svoju vlast potpisivanjem međunarodnoga mirovnog plana i povlačenja, u proljeće 1992., srpsko-jugoslavenske vojske. Prvog 'predsjednika' krajine Milana Babića uklonio je Slobodan Milošević jer se usprotivio potpisivanju mirovnoga plana i razmještanju dvadesetak tisuća plavih kaciga na tom području. Kao i drugi kandidati na zadnjim predsjedničkim izborima, Milan Martić usmjerio je svoju kampanju prema ujedinjenju krajine sa Srbijom i odbacio ideju reintegracije u Hrvatsku. No, 'beogradski kandidat' igra na kartu Slobodana Miloševića i za razliku od svog protivnika Babića, koji je izbio na čelo u prvom krugu, on ne namjerava forsirati ujedinjenje 'srpskih zemalja' u Hrvatskoj i Bosni s 'majkom Srbijom'. Milošević ne želi ubrzavati stvari dok pitanje Bosne nije riješeno i namjerava, još k tome, pregovarati sa Zagrebom. U svakom slučaju Milan Martić je izvršitelj. A kako je nedavno pisao beogradski tjednik Vreme, može postati i 'velikim prefektom hrvatskoga departmana Knin kao i guvernerom zapadne Srbije'", završava Florence Hartmann. DER STANDARD (Austrija) - 27. I. 1994. Stari šešir i novo pero "Savezni kancelar Franz Vranitzky, glavni zagovornik pristupa Austrije Europskom savezu, dobio je možda nekoliko europskih političkih bodova nakon što je tijekom posjeta Grčkoj skeptično ocijenio međunarodno priznanje država nasljedica Jugoslavije. Čak ni ponovno potkrijepljena sumnjičavost prema posljednjem europskom savezniku Srbije nije popravila njegovu reputaciju osrednjeg državnika. Vranitzkyjeve izjave tjeraju vodu na mlin onih koji svojim optužbama za eskalaciju sukoba na Balkanu žele krivotvoriti povijest. Priznanje Slovenije, Hrvatske i Bosne možda je bilo vremenski problematično i nedvojbeno nije zaustavilo agresiju srpske vojske. Od samog početka te su države jasno naglašavale da će napustiti bivšu Jugoslaviju uz blagoslov ostatka svijeta ili bez njega. Osim toga, sve do napada na Sloveniju, navedene tri republika nisu isključivale mogućnost formiranja labave konfederacije, koju je Srbija kategorički odbacivala. Nakon izbijanja rata ta je opcija isključena. Priznanje novih država nije ubrzalo slom već ga je samo sankcioniralo. Čak i primjedba austrijskog kancelara da odgovorni političari zapravo ne žele prekinuti krvoproliće otkriva prilično plitko razmišljanje. Nakon dvogodišnjih krvavih sukoba taj se zaključak tako žestoko nameće da ga više nije moguće ozbiljno formulirati. Budući da Vranitzky nije neozbiljan, njegova opaska vjerojatno ima neki skriveni smisao koji nije povezan s balkanskim problemom", zaključuje Samo Kobenter. (Hina) sv 280639 MET jan 94 28285