IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 12. siječnja (Hina) RADIO DEUTSCHE WELE (RDW) - 11. I. 1994. Pregled tiska Nuernberger Zeitung postavlja pitanje uloge bonnske vlade u pregovorima između hrvatskog i bosanskog predsjednika te o tome piše: "Nije li, s obzirom na pojačane borbe u Bosni, obveza bonnske vlade da se u najmanju ruku verbalno umiješa? Nije li se barem od dviju strana moralo zahtijevati da one, koje kao i glavni ratni huškač - Srbija, već uobičajeno sve češće krše dogovore o obustavi vatre, u najmanju ruku tako dugo prestanu s ubijanjem dok se u Bonnu navodno pregovora? To se nije zahtijevalo. Vjerojatno si je Bonn želio prištedjeti blamažu - da ih se u vlastitoj zemlji vuče za nos". Maerkische Oder-Zeitung piše o ulozi NATO-a u svemu tome: "Bosna - tu se NATO radije iskopčava i ostavlja stvari radije kod starih poznatih izjava o namjerama - da bi, možda, jednom mogao bombardirati položaje Srba oko Sarajeva. To što u srednjoj Bosni Muslimani i Hrvati međusobno vode krvave borbe dosad jedva da je dovelo do reagiranja. Tu nimalo ne iznenađuje da tri zaraćene strane nastavljaju tako kao da već nije bilo bezbrojnih mirovnih pregovora. Bosanskog predsjednika Izetbegovića koji zastupa jednu već odavno razorenu državu i njegova hrvatskog kolegu Tuđmana za pregovarački stol u Bonnu natjerala je prije svega briga za vlastito političko preživljavanje". Westdeutsche Allgemeine Zeitung izražava sumnju u vrijednost razgovora na Petersbergu, a to obrazlaže: "Ma kakav god bio rezultat, naposljetku ipak mogućih razgovora na Petersbergu, njihova vrijednost zacijelo je već unaprijed ograničena. Kod Srba, vjerojatno, neće nimalo povećati vrijednost tih razgovora činjenica da su vođeni u Njemačkoj. Jer Njemačka je tako nešto kao intimni neprijatelj Srba. Zemlja koja je po njima odgovorna za sve. Povjerenju Hrvata i Bošnjaka u Njemačku stoji nasuprot znatno nepovjerenje Srba. To čini još nerazumljivijim zašto bi upravo u Njemačkoj trebalo biti postignuto nešto od onoga što se nije uspjelo postići u tako mnogim pregovorima uz posredovanje UN i ES-a". Handelsblatt o predloženom partnerstvu za mir u Bruxellesu piše: "Vrhunski susret NATO-a ostavlja dojam jednog daljeg koraka u smjeru nove sigurnosno-političke strukture u Europi, nakon svršetka hladnoga rata. Ona bi zacijelo bila uvjerljivija kad partneri u savezu ne bi i nadalje nemoćno promatrali krvoproliće na području bivše Jugoslavije. Ponovno naglašavanje spremnosti Saveza da izvede ograničene zračne napade na srpske položaje u Bosni, s obzirom na dosadašnja iskustva, daje malo nade". Nuernberger Nachrichten žali što NATO savezu nije uspjelo stvoriti područje iste sigurnosti od Atlantika do Rusije. "Ostaje granica koja je ranije dijelila Sjevernoatlantski savez od Varšavskog pakta. S tom razlikom da su nekadašnji partneri Sovjetskog Saveza postali strateško predziđe Zapada. Biti predziđe utvrde - to znaju vlade u Pragu, Varšavi, Budimpešti i Bratislavi - trenutačno nije problematično. Ali, u svjetskopolitičko teškim vremenima, to može ubrzo postati drukčije. Takvih primjera nije malo u povijesti". Die Rhein-Pflaz drži da stvarni razlog što NATO ne prima nove članice nije obzir prema Moskvi: "Glavni razlog suzdržanosti NATO-a je više briga da bi proširenje sigurnosnih jamstava sadržanih u ugovoru Saveza, on mogao biti uvučen u nepregledne sukobe te da bi prijemom članica različitih obrambenih sposobnosti, unutarnje stabilnosti i vanjskopolitičke pouzdanosti, ugrozio sposobnost svog djelovanja". Braunschweiger Zeitung komentira Clintonovo jamstvo u Bruxellesu da Europa ostaje važan partner SAD: "Predsjednik Clinton koji dolazi iz američke unutarnje politike, zacijelo je u međuvremenu naučio da određeno nepoštivanje Europe, koje je postalo uočljivo u raznim izjavama, nije na mjestu te da je, naprotiv, i sudbina Amerike bliže povezana sa sudbinom Europljana nego što to želi priznati izolacionistička struja koja je stalno prisutna u SAD, odnosno koja je više orijentirana prema Aziji". Die Welt piše: "Washington želi ostati vodeća politička i vojna sila u Europi. Zapadnim Europljanima pao je kamen sa srca. Budući da je splasnula euforičnost preokreta i budući da se Rusija vratila u povijesnu orbitu politike sile, prisutnost Amerikanaca je imperativ ravnoteže" BRITANSKI RADIO - BBC - 11. I. 1994. Pregled tiska Oprečna izvješća o rezultatu bonnskog susreta hrvatskog i bosanskog predsjednika, za koje The Daily Telegraph napominje da su prvi razgovori te vrste koji su održani na njemačkom tlu nakon završetka drugoga svjetskog rata, stigla su odveć kasno da bi dobila istaknuto mjesto u jutarnjim izdanjima. Nešto opširnije, ali bez ulaženja u potankosti, o njima pišu The Daily Telegraph i Financial Times, ističući usput da su bile nastavljene borbe između hrvatskih i muslimanskih snaga u srednjoj Bosni, nakon što su, kako navodi jedan britanski časnik na terenu, postrojbe bosanske armije krenule u napad ne četiri točke u području Viteza. No, zato svi listovi opširno izvješćuju o sastanku na vrhu NATO saveza u Bruxellesu koji se, piše The Times, šest mjeseci nakon što je prvi put izrečena spremnost za zračne napade na položaje bosansko-hercegovačkih Srba, koja se, međutim, nikada nije realizirala, sada iznova zapleće u tu mogućnost. Većina listova u tom kontekstu spominje riječi američkog predsjednika Clintona koji je rekao da ako se stanje ne popravi, NATO mora biti spreman krenuti u akciju. Izvjestitelj The Timesa kaže daje Clinton, zatraživši od europskih vlada da svoje oštre riječi u BiH podupru vojnom akcijom, upotrijebio najoštriji riječnik od svih američkih predsjednika koji su proteklih 45 godina davali ton sastancima na vrhu NATO-a. Rekavši svojimi kolegama predsjednicima da šute ako nisu spremni djelovati, prenosi list, Clinton je zašao u samu srž dileme s kojom se jučerašnji sastanak suočio. NATO je postao stručnjak u izvršenju prijetnji oko čijeg se provođenja njezine članice ne mogu suglasiti, rekao je Clinton, upozorivši da sve jači manjak vjerodostojnosti može ugroziti i sam smisao postojanja zapadnog vojnog saveza. Ako nema odlučnosti da se provede ono što je obećano tada je bolje ne davati obećanja, piše list. Prema The Daily Telegraphu, predsjednik Clinton je europskim čelnicima bez uvijanja rekao: 'U pitanju nije sudbina ljudi u Sarajevu ili mogućnost da se ovaj užasni sukob privede kraju, nego vjerodostojnost samog Saveza'. Isti list podsjeća da je među onima koji su se najviše zalagali za zračne udare na položaje bosansko-hercegovačkih Srba bio i francuski predsjednik Mitterrand, koji je rekao kako je apsurdno razrađivati podrobne planove o budućoj europskoj sigurnosti ako nema spremnosti da se krene u akciju u BiH. No, nisu svi bili istog mišljenja, piše Financial Times i kaže kako su dokaz podjela u Savezu rezerve koje su glede zračnih udara iskazale Britanija i Kanada. List prenosi i riječi kanadskog ministra vanjskih poslova Andrea Oyelleta da bi jedan zračni udar možda mogao riješiti neki manji problem, ali bi mogao biti povod mnogo većim poteškoćama i pri tome pridonijeti da se na naše postrojbe počne gledati kao na neprijatelje. Britanski ministar Douglas Hurd, prema The Independentu, rekao je kako stanje glede zračnih udara ostaje isto kao što je bilo i u kolovozu kad su prvi put bili spomenuti. Ne bih očekivao da se neka odlučna vojna akcija poduzme već danas, rekao je Hurd i dodao da se i dalje razrađuju planovi kako da se ona, ako se pokaže potreba, i provede. The Guardian prenosi one Hurdove riječi u kojima je on obrazložio u kojima bi situacijama možda bilo nužno poduzeti zračne napade. Riječ je o srpskoj blokadi Srebrenice, pokušajima da se za promet otvori tuzlanska zračna luka i opsada Sarajeva. 'Lako mogu zamisliti da se zračni napadi poduzmu. Pitanje je, međutim, bi li oni donijeli nešto dobro i što će se dogoditi nakon prvog takvog napada', rekao je Hurd. Nakon svih tih razlika, piše The Independent u konačnom nacrtu zajedničkog priopćenja sa sastanka na vrhu NATO-a, koje bi danas trebalo biti prihvaćeno, piše: 'Iznova potvrđujemo svoju spremnost da izvedemo zračni napad kako bi spriječili davljenje Sarajeva, sigurnosnih zona i ostalih ugroženih područja u BiH. Mi potvrđujemo našu odlučnost da pridonesemo u primjeni prvog rješenja koje bi bilo dogovoreno u dobroj mjeri'. Ta rečenica je ostala u nacrtu priopćenja i nakon što je, upozorava list, Clinton rekao: 'Ako mislimo iznova zaprijetiti, tada to više ne smije biti samo retorika. Oni koji napadaju Sarajevo, moraju znati da mislimo ozbiljno. Ako ta rečenica ostane u Deklaraciji, tada to što smo napisali moramo doista i misliti'. Rečenica je ostala u nacrtu, ali je prema pisanju The Guardiana glavni tajnik UN Ghali u Parizu rekao kako je na Vijeću sigurnosti da odobri zračne napade u BiH. Kada je pak o njemu riječ, on će tako nešto Vijeću preporučiti ako to od njega zatraži njegov specijalni predstavnik u bivšoj Jugoslaviji Thorvald Stoltenberg. The Daily Telegraph piše kako bi se britanski premijer John Major danas trebao susresti s vojnim zapovjednicima NATO-a da bi zajedno s njima razmotrio opcije koje im u BiH stoje na raspolaganju. NATO tamo već ima zračne kontrolore čiji je zadatak da pomognu pri određivanju ciljeva za eventualne zračne napade, piše Peter Almond. Savez je već razradio detaljne planove za napade na topništvo B-H Srba i ostalih etničkih snaga, kao i za uspostavu zapovjednih centara i komunikacija. Problem nije prvi napad, za koji će biti potrebno dobiti makar minimalno odobrenje Vijeća sigurnosti, nego su to drugi i treći, ako prvi ne zaustavi napade na postrojbe UN. Izvori u NATO-u kažu da bi jednom kad UN prestanu biti nepristrani, njihove postrojbe mogle postati metom napada na terenu, što bi kraju privelo cijelu akciju UN pružanja pomoći Bosni i Hercegovini, no - dodaje list - stručnjaci NATO-a znaju da veliki dio te pomoći ionako završi na fronti, među borcima, i tako pomaže produžavanju rata. DIE WELT (Njemačka) - 11. I. 1994. Ključ je u Beogradu "Čak i prije no što su bosanski predsjednik Izetbegović i hrvatski predsjednik Tuđman sjeli za pregovarački stol u Bonnu, zapadna javnost imala je priliku uočiti srž problema: neprekidnim napadima na sarajevsku zračnu luku Srbi su spriječili pravodobni odlazak poglavara bosanske države, pokazavši čak i najsumnjičavijim promatračima da bosansko-hrvatski problem nije bitno pitanje sukoba u Bosni. Ključ rata i mira na području cijele bivše Jugoslavije drže Srbi, točnije Milošević i Karadžić. Bez srpskog dopuštenja, Predsjednik suverene republike Bosne ne može čak ni zrakoplovom otputovati iz glavnoga grada svoje države. No, srpska strana ne vidi razloga za prekid pokolja - njezin je cilj konačni poraz Muslimana, ali i ponižavanje Zapada. Američke prognoze da će sankcije UN prisiliti Miloševića na popuštanje ili čak odlazak s vlasti do sada nisu potvrđene. Naprotiv, Milošević i njegovi bosanski podanici slijedili su staru mudru izreku da čovjek koji je izgubio ugled nema razloga za obzire. Čovjek odgovoran za smrt 200 tisuća ljudi ne mora se više brinuti kakav će dojam u međunarodnoj zajednici izazvati smrt četiri, pet ili šest žrtava dnevno u Sarajevu. Bosna je opustošena, Sarajevo će sljedećih nekoliko desetljeća mukotrpno tragati za 'normalnim životom', a u Srbiji, koju rat dosad nije zahvatio, inflacija, mjerena milijardama dinara, premašuje čak i najteža njemačka iskustva iz razdoblja nakon prvoga svjetskog rata. Usprkos tome, 'velikosrpska' ideja, pokretač užasa, živi i dalje. Iako je srpsko vodstvo politikom rata i ekspanzionizma u osnovi uništilo budućnost svoga naroda, u Beogradu danas ne postoje ozbiljne oporbene snage koje bi se oduprle ratnom programu sadašnjih vlasti. Čak i kritičari Miloševićeva režima zadržavanje ratnoga 'plijena' - Bosnu i dijelove Hrvatske - smatraju najprirodnijom stvari na svijetu, osporavajući tek pojedine grube metode, primijenjene tijekom osvajanja. Zapad, NATO i, posebno, SAD i dalje su nejedinstveni i u prvom redu nemoćni. Prijetnje selektivnim zračnim napadima na srpske topničke položaje oko Sarajeva, aktualizirane uoči sastanka na vrhu NATO-a (teško je voditi evidenciju o brojnim sličnim nastupima međunarodnih političara) toliko su otrcane da ne izazivaju čak ni dosadu iskusnih snajperista, lovaca djece i civila protivničke strane. Dok je 200 tisuća ljudi, danas zatrpanih u improviziranim grobovima, još bilo na životu, a etničko čišćenje u slavu velike Srbije nije opustošilo čitave regije, dva ili tri kratka i 'klinički' precizna udara na pojedina srpska uzletišta, topničke položaje i - možda - vojni glavni stožer - mogla su postići prikladan rezultat. U sadašnjoj situaciji, čak i ako NATO odluči prekinuti politiku pasivnosti, bit će suočen s gorkom spoznajom - prekasno, prijatelja više ne možeš spasiti. Neodlučnost Zapada i nejasan nastup UN u Bosni i Hrvatskoj - plave kacige naizmjenično djeluju poput nemoćnih promatrača i arogantnih pseudookupatora - dugoročno su umanjili izglede za trajno mirovno rješenje. Zapad mora prihvatiti i kritiku da je svoju pažnju posvetio drugorazrednim problemima. Dugo i nevjerojatno marljivo, London, Pariz, ali i Bonn (usprkos političkoj logici i temeljnim njemačkim interesima), nastojali su teret 'najveće odgovornosti' i 'zločinačke uloge' svaliti na nesretne Hrvate. Zapadne vlade pritom nisu razlikovale 'hrvatske Hrvate' od 'bosanskih Hrvata'. Vizija o prividno mirnoj, 'multinacionalnoj i multikulturalnoj' Bosni uklapala se u njihovu sliku svijeta, obilježivši njihovu politiku i zamaglivši spoznaju da ta nesretna zemlja, smještena na tektonskom usjeku između dviju religija i civilizacija može biti spašena samo uz izuzetno visoku cijenu ljudskih života. Slijedeći parolu 'spašavaj se tko može', žrtve - Hrvati i Muslimani - izvukle su odgovarajuće zaključke iz pasivne politike Zapada. Upravo ta činjenica otkriva uzrok raspada muslimansko-hrvatskog saveza. Hrvati žele bar dio područja nastanjenih hrvatskim stanovništvom spasiti od katastrofe koju nisu izazvali. Muslimani, koji više nemaju što izgubiti, žele nastaviti borbu do posljednjeg čovjeka - preslabe da nanesu poraz srpskoj strani, njihove postrojbe nastoje nadoknaditi izgubljeno osvajanjem hrvatskih područja. Sukob hrvatskih i muslimanskih ciljeva može biti razriješen samo odlukom Zapada da srpske agresore prisili na popuštanje. No, Zapad nije spreman povući taj potez te začarani krug i dalje rotira. Samo budućnost može pokazati prave razmjere računa koji ćemo morati plaćati zbog Bosne", zaključuje Carl Gustaf Stroehm. THE NEW YORK TIMES (SAD) - 11. I. 1994. Borbe Hrvata i Bosanaca Dopisnik iz Sarajeva Chuck Sudetic izvješćuje da "prema izvješćima dužnosnika UN i lokalnog radija, postrojbe bosanske vlade već drugi dan zaredom napadaju sela u okolici Viteza koja drže Hrvati, pokušavajući zauzeti bitnu cestu. Poslije razgovora u Bonnu s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, bosanski predsjednik Alija Izetbegović rekao je na sarajevskoj televiziji da su Hrvati odbili njegov prijedlog o potpunom povlačenju hrvatskih postrojba iz Viteza i obližnje Busovače u zamjenu za zahtjev da zadrže bosansku vojsku pod muslimanskom dominacijom izvan dva grada. 'U srednjoj Bosni može biti samo jedna vojska - bosanska', rekao je vladin dužnosnik u Sarajevu. Dužnosnik koji je ustrajao na tome da ostane anoniman rekao je da bi vladine postrojbe eventualno mogle krenuti protiv drugih hrvatskih enklava u srednjoj Bosni, uključujući Kiseljak, Gornji Vakuf i Prozor. G. Izetbegović je rekao da je g. Tuđman predložio mogućnost federacije između Hrvatske i države pod muslimanskom dominacijom koja se oblikuje u srednjoj Bosni. 'Mi to nismo odbili', rekao je g. Izetbegović, dodajući da će vlada proučiti tu ideju. G. Tuđman je upozorio da su bonnski razgovori 'zadnja prilika' da se rat u srednjoj Bosni riješi pregovorima. Prošlog je mjeseca g. Tuđman rekao da će zapovijediti intervenciju Hrvatske vojske protiv snaga bosanske vlade ako se nastave napadi na hrvatske enklave. Nazočnost tisuća hrvatskih vojnika i ratnoga materijala u Bosni, osobito na bojišnici kod Gornjeg Vakufa, nekoliko je mjeseci javna tajna. Bosanski Hrvati i Muslimani nekad su bili saveznici u borbi protiv Srba koji su započeli rat 1991. Hrvatsko-muslimanski odnosi prekinuti su potkraj 1992. kad su hrvatski vojnici počeli protjerivati Muslimane na područjima koja su Hrvati tražili za republiku u Bosni", piše na kraju Sudetic. THE WASHINGTON POST (SAD) - 11. I. 1994. Kapitulacija NATO-a Stephen Walker, američki dužnosnik koji je u kolovozu odstupio iz State Departmenta jer se nije slagao s američkom politikom u pogledu Bosne, danas je direktor Američkog odbora za spas Bosne. Napominjući da "Bosna dobiva mnogo pozornosti na sastanku NATO-a u Bruxellesu", Walker ističe da je ipak "glavna posljedica bila isticanje tužne nesposobnosti Atlantskoga saveza za rješavanje prijetnji poslije hladnoga rata - i trenutačnih i onih koje se tek naziru na obzoru. SAD i njihovi saveznici i dalje jasno pokazuju da nemaju odgovora za srpskog moćnika Slobodana Miloševića niti za njegove dosad uspješne pokušaje da stvori veliku Srbiju, otimajući hrvatski i bosanski teritorij, služeći se genocidom kao svojim glavnim oružjem. Pojačavanje srpskog bombardiranja uoči sastanka NATO-a pokazalo je koliko Milošević prezire SAD i NATO. Taj neuspjeh potiče ozbiljne sumnje u odlučnost i opcije koje će NATO imati u suočavanju s ruskim potencijalnim Miloševićem, Vladimirom Žirinovskim. Zapravo, naša kapitulacija na Balkanu ohrabruje Žirinovskog i druge poput njega, ohrabrujući njihovo služenje nacionalizmom kao ideologijom netolerancije, mržnje i rata. Saveznici NATO-a donijeli su loše odluke u pogledu bivše Jugoslavije i nametnuli nepravedan, nerazmjeran embargo protiv Bosanaca, koji je omogućio Srbima da počine genocid, te poduprli pregovore koji su ohrabrili agresiju i etničko čišćenje. Osim toga, nisu uspjeli održati svoja obećanja da će nametnuti zonu zabrane leta protiv Srba, osigurati dopremu humanitarne pomoći, zaustaviti zračnim napadima bombardiranje civila u Sarajevu i drugim opkoljenim bosanskim gradovima. Vrijeme je da se postavi pitanje što bi SAD i NATO učinili drukčije u zaustavljanju pokušaja Žirinovskog da obnovi sovjetski imperij ili 'zaštiti' ruske manjine u Ukrajini i na Baltiku? Ako se lokalni balkanski razbojnik može usprotiviti NATO-u i zadnjoj svjetskoj velesili, što bi ruski fašist s nuklearnim arsenalom mogao pomisliti da može pokušati a da se ne izloži pogibelji? Predsjednik Clinton može zaustaviti krvarenje američkoga i NATO-ova kredibiliteta. Morao bi priznati nedavne NATO-ove nedostatke i jasno pokazati da mora održati prijašnja obećanja i suočiti se s današnjim prijetnjama prije nego pomisli na širenje i buduće izazove. Svoje kolege u NATO-u mora povesti kako bi poduzeli konkretne korake i ispravili pogreške u pogledu Bosne. Nužni su koraci jasni, a povremeno su tijekom ove godine bili dijelom američke politike: ukinuti embargo na oružje nametnut bosanskoj vladi, pooštriti zabranu nadlijetanja, zračnim napadima ušutkati srpsko topništvo, upotrijebiti sva 'nužna sredstva' kako bi se osigurala dostava humanitarne pomoći. State Department je rekao da će ove zime biti ugroženo više od četiri milijuna života u bivšoj Jugoslaviji. NATO može ublažiti, ako ne i zaustaviti patnje. Nastavljanje naše neaktivnosti samo će zajamčiti još više patnji", zaključuje Stephen Walker. (Hina) sv 120548 MET jan 94