ZAGREB, 21. prosinca (Hina) - Stjepan Čuić u svojoj redovitoj kolumni komentira neke od posljednjih srbijanskih ultimatuma i, među inim, piše: "Nakon što je pristala na sporazum u Daytonu, te nakon što je u Parizu potpisala to na što
je pristala, u Bonnu zanovijeta odbijajući jedan aspekt sporazuma koji je prethodno potpisala - obostrano priznanje! To znači samo jedno - da srpski militarizam i dalje umišlja da u svemu može arbitrirati. Umišlja, već po navici, da može arbitrirati kod okolnih naroda i u tome na koji će način oni živjeti, pa i u tome, na kolikom će teritoriju živjeti. Hrvatska tek što, po njemu - nije Srbija! Što znači da pod svaku cijenu želi na diplomatski dnevni red staviti Miloševićevu floskulu o 'administrativnim granicama'.
ZAGREB, 21. prosinca (Hina) - Stjepan Čuić u svojoj redovitoj kolumni
komentira neke od posljednjih srbijanskih ultimatuma i, među inim,
piše: "Nakon što je pristala na sporazum u Daytonu, te nakon što je u
Parizu potpisala to na što je pristala, u Bonnu zanovijeta odbijajući
jedan aspekt sporazuma koji je prethodno potpisala - obostrano
priznanje! To znači samo jedno - da srpski militarizam i dalje umišlja
da u svemu može arbitrirati. Umišlja, već po navici, da može
arbitrirati kod okolnih naroda i u tome na koji će način oni živjeti,
pa i u tome, na kolikom će teritoriju živjeti. Hrvatska tek što, po
njemu - nije Srbija! Što znači da pod svaku cijenu želi na diplomatski
dnevni red staviti Miloševićevu floskulu o 'administrativnim
granicama'. #L#
Kako inače ozbiljno uzeti zahtjev Srbije o 'trojnoj zamjeni
teritorija'? Tu zamjenu Srbija zamišlja kao zamjenu tuđeg za tuđe!
Shvaćanje tuđega kao vlastitoga bilo je uvijek u naravi tog
militarizma, pa je nejasno kako se ta narav još ne uočava i kako se ne
čini ništa ozbiljno da njezin učinak bude suzbijen. Napokon jasna
izjava ministra Granića u Bonnu - da na prvo mjesto valja staviti
međusobno priznanje, a tek onda, slijedom, sve ostalo - govori o tome
da Hrvatska više i ne mora pitanja vlastitog oslobađanja rješavati u
relaciji spram srpskog militarizma. Da negativne učinke toga
militarizma u svjetskim odnosima može prepustiti na brigu svijetu, jer
ti su učinci ionako takvih razmjera da su trajna prijetnja mira, što
su uostalom uvijek i bili, samo što za njihovo očitovanje u brutalnom
obliku nisu uvijek postojali i uvjeti. Taj je militarizam, naime,
obuzdavan plaćanjem velike cijene u bivšoj državi - neslobodom i
šutnjom o stradanjima naroda, pojedinaca, gospodarstva, kultura,
demokracije.. - sve za mir!"
Upozorivši na golem broj izbjeglica - ljudi koji su smetali tom
srpskom militarizmu - Čuić piše kako je jamac njihova povratka
'kompletirana' Hrvatska. "A kompletiranje se može postići čak i onda
ako Srbija ne prizna Hrvatsku u onome obliku u kojemu su je priznale
sve ostale države. To je, uostalom, srpski problem. Problem srbijanske
militarističke naravi. Veliki humanitarni problem, problem izbjeglica,
koji je i politički, i demografski i pravni problem, može se riješiti
samo tako da međunarodna zajednica sada, kada napokon ureduje u obliku
iskrcavanja, postavi granicu između Hrvatske i Srbije, preciznije: da
tu granicu vrati tamo gdje je uvijek bila. Odakle ju je na
teroristički način pomaknuo srpski militarizam. Time će, automatski, i
taj militarizam vratiti u njegove granice", nastavlja Čuić. (...)
(Hina) dp sp
210823 MET dec 95