Piše: Vladimir LULIĆ, Hina ST. PETERBURG - Ruski gradovi su danas preplavljeni izvanjskim obilježjima Zapada, njegovom ikonografijom reklama i masovne potrošnje, dok je nekada - prije 'perestrojke' i pada Berlinskog zida, po tom
izvanjskom znamenju - toj Europi pripadao samo Peterburg.
Piše: Vladimir LULIĆ, Hina
ST. PETERBURG - Ruski gradovi su danas preplavljeni izvanjskim
obilježjima Zapada, njegovom ikonografijom reklama i masovne
potrošnje, dok je nekada - prije 'perestrojke' i pada Berlinskog zida,
po tom izvanjskom znamenju - toj Europi pripadao samo Peterburg. #L#
Ono na što je Piter, kako ga familijarno zovu njegovi stanovnici,
najponosniji, jest njegova književnost. Malo je gradova doživjelo da
bude glavnim likom mnogih pjesama i proznih djela, od Gogoljeve
"Kabanice" i romana "Petrograd" Andreja Belog, do pjesama Ane Ahmatove
i Osipa Mandeljštama. Čuvene "Bijele noći", iz istoimene pripovijesti
Dostojevskog, može doživjeti onaj koji se zatekne ovdje tijekom lipnja
(točnije, od 11. lipnja do 2. srpnja) kada razdoblja mraka ne traju
duže od 30 do 40 minuta. Kažu da se u Piteru tada sve poremeti,
osjetila se 'napnu' pa se može čuti kad "nekom ispadne žlica u
Finskoj".
Svaki peterburški vodič u mogućnosti je "sjevernu prijestolnicu"
prikazati i kao posve 'izmišljenu' - pokazivati zgrade, ulice, kuće,
ne kao stvarne objekte, nego kao poprišta književnih zbivanja, kao
scenografiju bogate peterburške književnosti. Primjerice, moguće je
točno pronaći Raskoljnjikovljevu sobu iz "Zločina i kazne" F.
Dostojevskog. Današnji stanari zgrade možda će kazati da u njoj sada
živi neki inženjer, ali će i potvrditi da je poremećeni mladić koji je
ubio neku staricu - vlasnicu zalagaonice - njezin negdašnji stanar.
Uz kič svih vrsta, koji je, izgleda, procvao u nekoliko godina
demokratizacije Rusije, valjda kao svojevrsni danak demokraciji, na
drugoj se strani pojavljuju knjige, filmovi i glazba koji su donedavno
bili u 'bunkeru' ili pak djela novih autora. "Nisam ih imao vremena
sve pročitati, no sama činjenica da je omogućeno objavljivanje -
velika je stvar", kaže pjesnik i šansonjer Vadim Egorov, koji ipak
drži da su se ljudi posljednjih godina "svega najeli i prejeli". Žali
se i na moćnu i ubrzanu amerikanizaciju ruske kulture "bez ikakve
mjere". "Nemam ništa protiv prijevoda njihovih vrijednih pisaca ili
toga da naša estrada dostigne američku razinu, ali mi od Amerike
uzimamo ono što je najgore", kaže Vadim.
"Ne bih mogla reći da je današnji Piter ostao takvo središte kulture
i umjetnosti kakvim ga obično vide stranci", upozorava slikarica
Marina Kaldobska. "On više nalikuje čovjeku iznemoglom od duge i teške
bolesti", kaže rezignirano i dodaje da je Moskva danas bogat europski
velegrad s razvijenim umjetničkim tržištem. Ipak kaže da je
umjetnicima u St. Peterburgu utoliko bolje što ih gradske vlasti ne
tjeraju iz kompleksa starih stambenih zgrada koje su pretvorili u
'squat'. "U Moskvi bi to bilo nemoguće. Ondje se još samo disanje ne
plaća novcem", kaže. Marina se, uz slikanje, bavi i uređivanjem
kulturne rubrike u lokalnim novinama. Objašnjava da od same prodaje
slika ne može živjeti, premda ima agenta u Njemačkoj, u kojoj njezine
slike najbolje prolaze. No, odlučna je kada tvrdi da joj je danas
bolje nego u komunističko vrijeme, kada nije mogla izlagati javno, jer
nije pripadala službenim umjetničkim strukturama, nego samo u krugu
istomišljenika i u tajnosti njihovih stanova.
Marina pripovijeda da ondašnji ruski underground-umjetnici (ruski,
samizdat) nisu bili, kao oni na Zapadu, samo u oporbi spram vladajuće
kulture, nego su bili i u opasnosti da ih proglase neprijateljima
cijelog društvenog sustava. "Javno smo svi morali biti lojalni, ali bi
u privatnosti svojih kuhinja bili jako sumnjičavi prema sustavu u
kojem živimo", kaže Marina. A danas? "Nitko mi ne brani da idem kamo
hoću, da kupim što i kada hoću, sve su mi informacije dostupne i u tom
smislu u Piteru je situacija identična onoj na Zapadu", govori.
Vadim Egorov također kaže da je do 'perestrojke' najveći dio
umjetnika bio u službi vladajuće ideologije, a da je samo manji dio
njih uspijevao izraziti ono što je htio. Kaže da mu komunisti nisu
pravili probleme zbog tekstova, jer su oni uglavnom bili lirski, uz
nešto malo 'politike' i 'socijale'. "Jedini je problem bio u tome što
nisam bio službeni pjesnik", kaže pedesetogodišnji Vadim.
(nastavlja se)
(Hina) vl br
151118 MET dec 95