SANKT PETERBURG:NEKADAŠNJA CARSKA PRIJESTOLNICA IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI

I BUDUĆNOSTI Piše: Vladimir LULIĆ, Hina ST. PETERBURG - Spomenik osnivaču Peterburga i njegovu imenjaku, Petru Velikom, slavni Puškinov "Brončani konjik", neprekidno je na udaru fotoaparata, dok onaj podignut u čast drugog imenjaka grada, Vladimira Iljiča Lenjina, po kojem je grad nosio ime od 1924. do 1991., kao da pomalo tone u zaborav. Od svog nastanka, 16. svibnja 1703., pa sve do 1914. godine, grad je nosio ime Sankt Peterburg. Naši ga ljudi i nadalje najčešće zovu Lenjingrad, dok zadnjih godina upotrebljavaju i naziv Petrograd (držeći da je to pravi ruski naziv), iako je grad to ime nosio samo deset godina - od 1914. do 1924. U vrijeme 'perestrojke' među građanima se povela rasprava o tome treba li grad, nakon 67 godina, zadržati i dalje ime najvećega među sinovima 'sovjetskog naroda' ili ponovno ponijeti svoje krsno ime. "Složili smo se da ga nazovemo Sankt Lenjinburg", kaže u šali Marina Kaldobska, poznata peterburška slikarica. Kompromisu su, međutim, pribjegle i gradske vlasti vrativši gradu ime Sankt Peterburg, dok njegova oblast i dalje nosi naziv Lenjingradska. Grad, kojeg njegovi stanovnici familijarno zovu Piter, sa širim predgrađima broji više od pet milijuna ljudi. "Peterburg leži na drvenim gredama i kostima onih koji su poboli grede u močvarno tlo", kaže Irina Vasileva, prodavačica u prestižnoj antikvarnici na Nevskom prospektu. Povijesno tumačenje carističkog razdoblja Rusije je neprijeporno, ali razdoblje koje se odnosi na njegove posljednje dane i početke sovjetske vladavine oživljava, međutim, kroz dvije usporedne inačice. U muzeju 'Ermitaž' - nekadašnjem carskom 'Zimskom dvorcu', u kojem su 1917. godine boljševici uhitili zadnjeg ruskog cara Nikolaja II. Romanova - stoji ploča s kratkom, komunističkom interpretacijom prijelomnog događaja. U sobi koja je pripadala caru jedna mlađahna učiteljica čita skupini djece, koju je dovela u posjet, tekst uklesan u mramornu ploču u kojem se po prilici kaže kako su "revolucionarne snage ovdje uhitile posljednje predstavnike nenarodnog režima". Druga skupina djece, koja je gotovo istovremeno ušla u sobu, naučila je, pak, od svoje postarije učiteljice da je skupina boljševika provalila kroz dvorišni prozor u sobu i uhitila cara na prepad te da su ti "kriminalci", kako ih je nazvala, kasnije ubili i njega i njegovu obitelj. Žene su se pri tom samo šutke pogledale i povele svaka svoju djecu na daljnje razgledavanje muzeja. No, kako god bilo, car i njegova obitelj će, izgleda, ponovno biti pokopani u St. Peterburgu. Ostaci Nikolaja II, njegove žene Aleksandre i troje od petero djece, zakopani u plitkom humku u šumi blizu Ekaterinburga, ekshumirani su 1992. godine. Kosti njihova sina Alekseja i jedne od njihovih četiriju kćeri nisu nađene. Patrijarh i poglavar Ruske pravoslavne crkve Aleksej izjavio je da bi ponovni pokop u Ekaterinburgu "zapravo značio produžavanje carskog egzila u vječnost", i to je, kažu, bila odlučujuća podrška ceremoniji. "Stavit ćemo ih na mjesto koje je vrijedno povijesne tradicije ali koje će biti ponešto drugačije od grobnica drugih careva", kaže Natalija Dementeeva, direktorica povijesnog muzeja St. Peterburga u crkvi Sv. Petra i Pavla, u koju bi ostaci i trebali biti preveženi. Reakcije običnih ljudi na to najčešće su pozitivne. "To je ispravak povijesne nepravde", "mi ih ne možemo tek tako izbaciti iz ruskih srdaca", samo su neki od komentara uličnih prodavača na Nevskom prospektu. Peterburški monarhisti, pak, drže da bi u skladu s carskom tradicijom prijestolonasljednik trebao biti princ Pavel Dmitrievič Romanov-Ilinski. Princ je praunuk Aleksandra II. i sin Dmitrija Pavloviča Romanova koji je emigrirao 1918. godine i oženio se Amerikankom. I dok se jedni nadaju obnovi monarhije, dotle se pravim nostalgičarima ipak drže oni koji žale za "onim vremenima kada se znao red". Konobarice u caffeu hotela 'Komsomolskaja', koji podsjeća na minijaturnu tvorničku kantinu s jednakom koncetracijom mirisa od pripremanja loše hrane, čvrsto su uvjerene da im je nekada bilo bolje. "Imale smo zajamčeni posao i plaću, a danas ne znam hoću li ovdje dočekati mirovinu", kaže Svetlana Nikolajevna, koja u hotelu radi dvadeset godina. "Ranije su u naš caffe mogli ući samo stranci, gosti hotela, i oni koje bih ja pustila, a danas to može bilo tko", žali se ona, otkrivajući možda pravi razlog svoje nostalgije za 'vremenima reda'. "Njima ništa nije sveto. Ponašaju se kao da je sve počelo od njih", kaže njezina pomoćnica, kosooka Sibirka Nataša, misleći valjda na novu rusku vlast i dodaje: "Evo, i Lenjina su nam oduzeli", govori misleći na uklanjanje njegovih spomenika, kojih je od dvjestotinjak ostalo još tri. (nastavlja se) (Hina) vl br 141128 MET dec 95