VJESNIK: VELIKOSRBI KAO SUDBINA

ZAGREB, 30. studenoga (Hina) - Tvrdnju Mike Tripala u 'Novom listu' od 27. studenog, "kako su zbog rata kriva šestorica bivših predsjednika bivših republika", komentira u današnjem "Vjesniku" Stjepan Čuić i, među inim, navodi: "Velikosrbi naprosto nisu htjeli čuti ni za kakvu državnost republika, niti bilo kakvu različitost naroda i njihovih kultura koja bi se utemeljeno očitovala kao nešto više i dublje od folklornih oblika. Prema tome, za rat ne mogu biti krivi predsjednici predsjedništava jer su velikosrbi prethodno bili odlučili srušiti Ustav silom. Ta srbijanska tradicija poznata je i iz literature i iz života s njima. A Miko Tripalo je od svih suvremenih hrvatskih političara najdulje proveo s njima, pa je nejasno kako to on vidi krivnju šestorice predsjednika predsjedništava bivših republika. Naime, ta šestorica su za srpsko poimanje federacije i ravnopravnosti u njoj bili tek protokolarni predsjednici, baš kao što je bilo i savezno predsjedništvo. Nisu imali nikakve moći, a dvojica - Izetbegović i Tuđman bili su k tome i strano tijelo, bivši zatvorenici. Znali su da su u to vrijeme prvi ljudi velesila slijetali u Beograd i hrabrili centralističke snage, što je u praksi značilo velikosrpsku nomenklaturu, moć šestorice predsjednika postaje još manja. (...) U takvoj međunarodnoj situaciji petorica predsjednika doimali bi se u srpskoj propagandi, 'razbijačima Jugoslavije' čak i onda kad bi isticali zaštitu Ustava! Jer, međunarodna potpora čuvarima Jugoslavije nije im osiguravala čak ni mogućnost da sami budu takvim čuvarima - barem kao čuvari Ustava iz 1974. Moćna srbijanska propaganda, koja je spretno isticala tzv. neravnopravnost srpskog naroda, uspjela je nametnuti raspravu o nečemu što nije postojalo, a - istodobno - potisnuti iz rasprave pitanja ostalih, koja su postojala. Tim trikovima, kojima se ostali nisu mogli djelotvorno oduprijeti, jer je u Hrvatskoj vladala 'hrvatska šutnja', slovenski jezik bio je teritorijalno ograničen, a drugi u tome nisu imali ni iskustva ni osobite tradicije, Srbi su nametnuli da se o Jugoslaviji raspravlja kao o Srbiji. Time je u prvi plan izbijala Srbija kao Jugoslavija, pa je podrška Jugoslaviji, po Ustavu formalno federativnoj, u praksi funkcionirala kao podrška Srbiji. Tu podršku Srbija je interpretirala kao ovlast za svaki svoj postupak, a ispostavlja je ostalima kao ultimatum. 'Ako se Jugoslavija raspada, onda su granice administrativne', govorio je Milošević. To je bila ucjena, i to ne samo sa svrhom da svi ostanu u Jugoslaviji, nego i sa svrhom da ostanu u Jugoslaviji onakvoj kakvom je zamišlja i kako je u budućnosti kanui kreirati velikosrpska nomenklatura. Sposobnost petorice predsjednika da izbjegnu rat, na žalost, svodila se u takvoj situaciji tek na to da potpišu - kapitulaciju. Jer, onog časa kad su Srbi suspendirali Ustav, a oni su u tome majstori, bio je otvoren lov na 'ustavobranitelje'. Tako se, uostalom, javno i govorilo. Moćna srbijanska propaganda, omogućena i projektiranom šutnjom kod drugih, uspjela je nametnuti takve priče i prije no što su šestorica predsjednika bili izabrani - Miloševićev izbor u Srbiji bio je rezultatom upravo te nametnute priče. Po logici te priče, uspjeli su nametnuti i rat, preciznije: agresiju, koju su - opet dobrom propagandom - vodili kao 'građanski rat'. Rat je vodila Srbija, a sve vrijeme prodavali su ga kao rat koji vodi Jugoslavija za vlastitu obranu, koja da je legitimna, jer se svaka država brani legitimno. Zbog toga su, dijelom, i zadržali ime Jugoslavije. I nitko im to nije zanijekao! Logikom tog imena oni i dalje govore o 'prethodnoj Jugoslaviji', što znači da i dalje sanjaju o nekakvoj budućoj. Zbog toga i nisu priznali Hrvatsku ni Bosnu i Hercegovinu, čime prkose svijetu koji je prihvatio relanost - da je jugoslavenska država prestala postojati voljom naroda koji su je nastanjivali. Uatoč tome što prkose, svijet im se udvara, a Milošević ucjenjuje - komičnom pripremom aviona za polijetanje iz Daytona prijetio je propašću pregovora, što znači da je još uvijek ključni igrač. A to nije postao svojim sposobnostima, nego zbog stanja svijeta. U normalnom svijetu, naime u kojem bi bili poštivani ustavi, konvencije, deklaracije o ljudskim pravima i ina postignuća čovječanstva, njegove bi sposobnosti bile utažive. Mogli bi ih bili tužiti čak i predsjednici 'bivših jugoslavenskih republika'. Ali upravo zbog stanja svijeta, to im nije moglo pasti ni na pamet, jer prije no što su postali predsjednicima, svijet je dopustio Srbima da suspendiraju Ustav po kojemu su to postali!", kaže se u komentaru. (Hina) dd 300709 MET nov 95