ZAGREB, 27. studenoga (Hina) - Komentirajući daytonske pregovore, odnosno ono što je potpisano, Srećko Jurdana, međi ostalim, u današnjem broju Slobodne Dalmacije piše:
ZAGREB, 27. studenoga (Hina) - Komentirajući daytonske pregovore,
odnosno ono što je potpisano, Srećko Jurdana, međi ostalim, u
današnjem broju Slobodne Dalmacije piše: #L#
"Danas je jasno da 'paket aranžman' potpisan u Daytonu, za Hrvatsku i
Hrvate podrazumijeva sljedeće: a) status quo u Baranji i istočnoj
Slavoniji, u kojemu ne 'pridržavaju sva prava', što znači da hrvatski
strateški položaj na Dunavu - koji je od prvorazrednog značenja za
ukupan položaj Hrvatske u Europi - i dalje ostaje nedefiniran i
sumnjiv; b) podjela Bosne i Hercegovine unutar koje Srbi zadržavaju
etnički potpuno čisti prostor - a s njime i najbogatiji dio države
zvan bosanska Posavina, koji je sve do 'aranžmana' 1992. godine
oduvijek pripadao Hrvatima - dok je Hrvatima prepušteno da se oko
dinarskih rezervata nadmeću s muslimanskim majoritetom, u trajnome
stanju latentnoga sukoba; c) 'nedefiniran' status Prevlake, koja je
očevidno još prije - uz međunarodne svjedoke - najavljena Karadžiću,
da bi sada Hrvatska post festum grčevito tražila elegantan 'way out'
iz te najave, koji možda nikada neće pronaći. Što je dobiveno u
zamjenu za taj - sada se već može otvoreno kazati - niz hrvatskih
koncesija Beogradu i Clintonu? Dobiven je mir.
U opisanu kontekstu ne iznenađuje podatak da se hrvatski Predsjednik
iz Sjedinjenih Američkih Država vrati s retorikom punom mirotvorstva,
jer mirotvorstvo je jedino što je nakon Daytona hrvatskom narodu i
mogao ponuditi. 'Protiv sporazuma su oni koji su za nastavak rata!',
grmio je autoritativno dr. Tuđman već na aerodormu, implicirajući
jasnije nego ikad da je mir po svaku cijenu, taj kronični supstitut
strategije, u Hrvatskoj definitivno postao strategijom samom.
Paradoksalno je da se Hrvatska opredjeljuje za mir po svaku cijenu,
plaćen, među ostalim, kršenjem odluke Badinterove komisije o
nepromjenjivosti granica, kao i odricanjem od najbogatijeg dijela
Bosne, upravo u trenutku kada je počela glumiti regionalnu silu. Nakon
Daytona može se postaviti logično pitanje: Ako je Hrvatska nakon
Bljeska i Oluje postala već toliki strah i trepet, zašto onda Srbija
njoj ne daje teritorijalne koncesije? Zašto se Srbija - navodno
poražena u ratu - u hrvatsku korist ne odriče bosanske Posavine i svih
pretenzija na hrvatski državni teritorij, nego će istu stvar u srpsku
korist učiniti Hrvatska, taj prononsirani i razvikani pobjednik?
Jedno od razrješenja toga paradoksa krije se u mogućnosti da je
Dayton zaprvo bio samo touche na kraju jednoga višegodišnjega
pregovaračkoga crescenda, dakle verifikacija nečega što je u osnovnim
crtama već prije dogovoreno. Ako je tako, onda bi i sve velike vojne
operacije izvedene u posljednje vrijeme u Hrvatskoj i u Bosni bile
naprosto ceremonijalni vatromet ili ignis festivus na završetku jednog
duljega čina u balkanskome tragičnome igrokazu. Američki Predsjednik
drži da će stanka u igrokazu - nakon dolaska američkih vojnika -
potrajati nešto dulje.
Nesumnjivo, bilo kakvu redefiniciju Daytona pored američkih snaga
neće biti jednostavno provesti, i u tome se možda krije cjelokupna
povijesna tragedija ovoga prisilna mira koji je hrvatskome narodu
nametnut kao pobjeda. Dayton je kletva bačena na generacije, mnogi
Hrvati već je sada temeljito osjećaju na vlastitoj koži".
(Hina) mc
270724 MET nov 95