ZAGREB, 27. studenoga (Hina) - "Daytonski mirovni pregovori, neovisno o tome koliko je koja strana zadovoljna njihovim ishodom, zasigurno će ući u diplomatsku literaturu. Razlog tome nije u duljini ili efikasnosti usaglašavanja
državnih i nacionalnih interesa, pa čak ni u posljedicama tih sporazuma po sudbinu ex-jugoslavenskog prostora, a i jugoistočne Europe u cjelini, nego u samoj tehnologiji pregovaranja", ocjenjuje Željko Krušelj u uvodu komentara današnjeg Večernjeg lista.
ZAGREB, 27. studenoga (Hina) - "Daytonski mirovni pregovori, neovisno
o tome koliko je koja strana zadovoljna njihovim ishodom, zasigurno će
ući u diplomatsku literaturu. Razlog tome nije u duljini ili
efikasnosti usaglašavanja državnih i nacionalnih interesa, pa čak ni u
posljedicama tih sporazuma po sudbinu ex-jugoslavenskog prostora, a i
jugoistočne Europe u cjelini, nego u samoj tehnologiji pregovaranja",
ocjenjuje Željko Krušelj u uvodu komentara današnjeg Večernjeg lista.
#L#
On napominje kako se, suprotno drugim poznatim pregovorima na kojima
su se "unaprijed znale 'koordinate budućega sporazum", ovdje radilo o
dovođenju trojice predsjednika i njihovu 'pritvoru' "do usaglašavanja
globalnog sporazuma". Smatra to dosad nezabilježenim slučajem "o čijem
će uspjehu ovisiti i njegova primjena u nekim budućim međudržavnim
sporovima.
Njegova je bit u polaznoj pretpostavki da u dosadašnjim sukobima
Hrvata i Bošnjaka sa Srbima nema pobjednika i pobijeđenih, tako da ni
činjenica da je međunarodna zajednica označila Beograd kao agresora
nije bila dovljna da odredbama sporazuma primjerenije kazni
Miloševićev režim. Gledano iz moralnog ugla, sporazumom je svjesno
zanemarena istina i pravda radi osiguravanja pragmatičnih političkih
ciljeva", navodi Krušelj uz napomenu da su "u konkretnom srazu" bila
potrebna "tri tjedna krajnje iscrpljujućih pregovora, koji su u
završnoj fazi sličili pravom trileru, da bi završili uspješno, ali
tako da ni jedna strana nije u potpunosti zadovoljena. (...) Bio je
to, sve u svemu, iznimno opasan 'ples po žici' trojice predsjednika,
kao i njihovih američkih domaćina, a posljedice svake krive procjene
snosile bi tisuće građana zaraćenih država", smatra Krušelj.
U nastavku komentara uspoređuje te pregovore s pregovorima što su se
odvijali kroz povijest, a odnosili su se na ovaj prostor. Izdvaja
Bečki kongres iz 1815. godine, Berlinski kongres 1878. godine,
konferenciju u Versaillesu iz 1919. godine, kao i konferenciju na
Jalti 1945., od kojih ni jedna nije uvažila mišljenje zainteresiranih
strana "već su punovažećima prihvaćene odluke pojedinih političkih
skupova". Stoga Krušelj zaključuje: "Imajući u vidu takvo povijesno
iskustvo s mirovnim sporazumima, gdje u pravilu nisu konzultirani
narodi na koje se te odluke i odnose, zacjelo nije tragično ono što bi
danas mogli nazvati 'daytonskim modelom' pregovaranja. Dakle, ogromni
se pomak ogleda u tome što su se predstavnici dosadašnjih zaraćenih
strana ipak međusobno dogovorili, a ne preko diplomatskih mentora, pa
će i najavljena prosinačka konferencija u Parizu samo formalizirati
ono što je već odrađeno u Daytonu".
(Hina) mc
270719 MET nov 95