PISMO BISKUPA KOMARICE PREDSJEDNIKU TUĐMANU

ZAGREB, 23. svibnja (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman primio je jučer pismo banjalučkog biskupa dr. Franje Komarice. Pismo koje je Hini dostavio Ured predsjednika Republike Hrvatske, prenosimo u cijelosti: Poštovani gospodine Predsjedniče, Iz mnogostrukih razgovora koje sam osobno imao s Vama i Vašim najbližim suradnicima kroz zadnje tri godine, kao i iz poruka i apela koje sam državnom vrhovništvu RH i političkim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH slao preko svojih najbližih suradnika ili pismeno bili ste svi kontinuirano, od 1991. g. do sada, obavještavani s aktualnom situacijom katolika - Hrvata i drugih, na području moje banjalučke biskupije. A naša situacija, posebno na području kojem cijelo ovo vrijeme komandiraju vlasti bosanskih Srba, što je i najveći dio moje biskupije, te na području bihaćke regije koja je pod kontrolom Bošnjaka - muslimana, cijelo ovo vrijeme je potpuno neizvjesna, a u pojedinim fazama bila je vrlo dramatična. Sada ta dramatičnost dostiže vrhunac!. Vama je poznato da su ovdašnji Hrvati, njih oko 80.000, ostali bez najvećeg broja svojih izabranih političkih predstavnika, a time i bez osnovne praktične zaštite i orijentacije. Oni politički predstavnici, koji nisu ubijeni, protjerani ili izbjegli, nisu, koliko mi je poznato, imali nikakvu vezu a kamoli potporu drugih stranačkih, političkih ili državnih organa ili institucija hrvatskog naroda niti s područja HR HB odnosno BiH, a niti s područja RH(!). Sav teret i svu odgovornost za obespravljene i nezaštićene naše ljude preuzeli su svećenici, redovnici, redovnice i domaći biskup. Svojim ustrajnim žrtvovanjem za svoje vjernike i sunarodnjake unatoč trajne direktne životne ugroženosti (prva svećenička i redovnička žrtva je pala 16. 6. 1992. g., a zadnja, šesta po redu 12. 5. 1995.), neumornim propovijedanjem o miroljubivosti, nenasilju i praštanju, sačuvani su mnogi životi, ne samo Hrvata nego i Srba i drugih. Unatoč našeg izrazito miroljubivog držanja što je poznato i našim susjedima, ali i našim sunarodnjacima u drugim dijelovima BiH i RH, kao i Vama osobno, cijelo vrijeme, od napada na RH u ljeto 1991. pa do sada, mi smo svi ovdje, kao Hrvati i kao katolici, izloženi najraznovrsnijem brutalnom teroru: od strašnog pritiska da idemo u osvajačku borbu protiv braće u Hrvatskoj do oduzimanja svih osnovnih ljudskih prava: prava na život, dom, rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i dr. Pod teškim, nerijetko i nesnosnim pritiskom već je moralo preko 55.000 katolika privremeno napustiti svoje domove i zavičaj i otići ne samo na područje RH nego i u druge europske, pa i prekomorske zemlje. Mnogi od njih se svakako žele vratiti na svoja pradjedovska ognjišta, interesirajući se svakodnevno preko Vikarijata banjalučke biskupije u Zagrebu, za razvoj situacije u domaćem kraju i za mogućnosti povratka. Preko Caritasa naše biskupije ulagali smo maksimalne napore da koliko-toliko opskrbimo ovdašnje naše preostale ljude (ali i druge) najosnovnijim životnim artiklima kao i medicinskom pomoći. Zahvaljujući izvanrednom zalaganju preostalih liječnika i medicinara, Hrvata (koje za njihov rad nikoja državna ni politička institucija hrvatskog naroda nije bila spremna plaćati!), omogućili smo u prostorijama Biskupskog ordinarijata u zadnjoj godini dana preko 70.000 pregleda, odnosno intervencija. - Pa ipak, naša situacija se dramatično pogoršava, ne našom krivicom, nego ustrajnim dobro isplaniranim pritiskom ovdašnjih srpskih vlasti, da nas potpuno iskorijene s ovih naših vjekovnih prostora! - Mnogo, doista mnogo puta sam upozoravao vlasti bosanskih Srba, kao i političke predstavnike hrvatskog naroda u BiH i RH, vodeće europske i svjetske političare i predstavnike humanitarnih organizacija na njihovu obvezu humanog i civilizacijskog ponašanja prema ovdašnjem izrazito miroljubivom hrvatskom pučanstvu, moleći ih ujedno da ne čine, odnosno ne dopuštaju nad našim ljudima zlodjela protiv čovječnosti, protiv osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda. - Najviše razumijevanja i potpore pružio nam je Sveti Otac Ivan Pavao II. i Sveta Stolica, te predstavnici Katoličke Crkve u pojedinim zemljama. Svi drugi su do sada više-manje obećavali, ali ne i učinkovito djelovali, koliko su prema našem osvjedočenju mogli i trebali! - Ponavlja se tako nažalost, burna, dramatična povijest katolika Hrvata ovoga područja! Radi indiferentnosti i nekih svojih vlastitih interesa, susjedi naših predaka iz druge polovice 15. stoljeća (tisućučetiristotinešezdesetih godina) oglušili su se na dramatične vapaje za pomoć tadašnjih vođa ovoga naroda pred najezdom osvajača i istrebljivača katolika cijelog ovog područja. To je urodilo, kako Vam je poznato, vrlo tragičnim stoljetnim posljedicama za hrvatski narod i Katoličku Crkvu. Bili smo skoro potpuno uništeni na ovim prostorima. A to je direktno utjecalo i općenito na situaciju hrvatskog naroda i Katoličke Crkve na području Hrvatske - od tih davnih pa sve do naših dana. - Ovih oko 27.000 još uvijek nazočnih katolika (uglavnom Hrvata) na širem banjalučkom području u zadnjih nekoliko mjeseci - radi trajne potpune nezaštićenosti i nemilosrdnog pritiska na iseljavanje, radi uništavanja i ovih malobrojnih, preostalih naših crkava, samostana i svetišta, tj. samih tragova naše vjerske, nacionalne i kulturne prošlosti i identiteta, radi protjerivanja i ubijanja naših jedinih predvodnika, hranitelja i branitelja - svećenika i redovnika - nalazi se pred prisilnim odlaskom sa svojih stoljetnih ognjišta. Njihova dosadašnja uporna, miroljubiva nazočnost ovdje ulijevala je nadu i svima onima, ranije protjeranima koji su čeznuli za povratkom na ovdašnja svoja ognjišta. Sada ta nada rapidno kopni! A prijeti dalekosežno, fatalno uništenje Katoličke Crkve i hrvatskog narodnog korpusa na području moje banjalučke biskupije, tj. sjeverozapadne Bosne još kroz nedavna stoljeća poznata pod znakovitim imenom "CROATIA TURCICA". Mi još uvijek želimo ostati na svojim ognjištima, u Banja Luci i banjalučkom kraju i to kao ljudi - ravnopravni s drugima oko nas u svim osnovnim ljudskim pravima i slobodama, dakle i s našim vjerskim - katoličkim i nacionalnim identitetom. Smatramo to jednim od svojih neotuđivih prava, koje ne može niti smije dovesti u pitanje nikakva državna niti politička odluka ili uređenje!. Ako nam u ostvarivanju toga našeg legitimnog prava ne pomognu naša braća po vjeri, po krvi i jeziku, bojimo se da nam ni drugi neće pomoći! Gospodine Predsjedniče, nakon prvog, strašnog, već unaprijed planiranog udara na našu opstojnost na ovim prostorima (u god. 1992.) nisam došao k Vama niti bilo komu, na čelu prognaničke kolone mojih sunarodnjaka i kondijecezanaca. Njih, koji su već tada bili prisiljeni napustiti svoja vjekovna ognjišta, prihvatili su moji najbliži suradnici, pomogli im i preporučili ih drugoj braći po vjeri i krvi - kod Vas u slobodnoj Hrvatskoj i u drugim sredinama. Ja sam, odlazio sam od preostalih ovdašnjih svojih "sirotana" k Vama i drugima, oko Vas i po bijelom svijetu tražeći za njih kruha i ruha, ali prvenstveno tražeći razumijevanja i potpore za našu ustrajnu želju da ostanemo na svojim vjekovnim ognjištima, i to ne kao robovi, niti već sada svi u grobovima, nego kao ljudi sa svojim dostojanstvom, pravima i slobodama koje su zagarantirane svim ljudima u civiliziranom svijetu. Ni sada za njih ne želim ništa drugo! Ovdje je kormilo mog životnog broda i ja ga ne kanim napustiti osim višom silom, smrću ili sl.! Zajedno sa svojim požrtvovnim svećenicima, redovnicima i redovnicama, dijelit ćemo 231124 MET may 95 23HHMM MET may 95