ZAGREB, 4. studenoga (Hina) - "Ako je istina da kriza demokracije ima svoj korijen u krizi odgoja i obrazovanja, onda se moramo zabrinuti za demokraciju i u zapadnim zemljama, jer je poznato da je u njima sveučilišno obrazovanje u
ozbiljnoj krizi. No, ta epidemija prelazi postupno i na Hrvatsku, čije obrazovanje ima i posebne uzroke krize", ocjenjuje Branimir Lukšić.
ZAGREB, 4. studenoga (Hina) - "Ako je istina da kriza demokracije ima
svoj korijen u krizi odgoja i obrazovanja, onda se moramo zabrinuti za
demokraciju i u zapadnim zemljama, jer je poznato da je u njima
sveučilišno obrazovanje u ozbiljnoj krizi. No, ta epidemija prelazi
postupno i na Hrvatsku, čije obrazovanje ima i posebne uzroke krize",
ocjenjuje Branimir Lukšić. #L#
Raščlanjujući u nastavku situaciju na hrvatskim sveučilištima, Lukšić
piše kako kod nas, iako su "postroženi uvjeti za izbor i reizbor
sveučilišnih nastavnika da bi otpali oni koji su na te položaje za
vrijeme komunizma došli bez dovoljno znanja, do sada skoro nitko nije
bio prisiljen da kroz javne natječaje ustupi mjesto sposobnijim i
bolje kvalificiranim osobama. (...) Sudbina i putovi tih naslijeđenih
sveučilišnih nastavničkih 'kadrova' vrlo su zanimljivi. Razočarani u
svoje prijašnje ideološke dogme, neki od njih su se sada usredotočili
na instant-obogaćenje, prepustili studente asistentima i osposobili se
za hvatanje unosnih 'projekata', čak dok ovi lete zrakom. Drugi su
opet za sada ostavili u garderobi svoje crvene toge i obukli
socijaldemokratske ružičaste ogrtače koji im omogućuju sudjelovanje u
'antinacionalističkim' tiskovinama 'otvorenoga društva' što se
financiraju stotinama tisuća dolara godišnje. Takva im suradnja ujedno
otvara vrata za europske stipendije i odlazak u inozemstvo na
'usavršavanje', gdje uz pomoć svojih prijatelja sklapaju potreban broj
brzopoteznih 'radova' koji su im nužni radi izbora u zvanje. Iz toga
se 'nadnacionalnog' prilega rađaju i one publikacije koje se poslije
objave u Hrvatskoj, a koje su često tek na brzinu slijepljeni kolaži
tuđih radova objavljenih u inozemstvu. Treća je kategorija
komunističkih sveučilišnih 'kadrova', kod koje je izvrsno razvijen
instinkt mimikrije, pravodobno odbacila prijašnju partijsku knjižicu i
otvorila novu i politički podobniju, pomoću koje su se uspeli vrlo
visoko i iz te visine budno motre na 'revizionizam' svih ostalih
znanstvenih djelatnika. Ako ovom pothvatu nastavničkih kadrova u
disciplini socijalnog darvinizma dodamo otprije naslijeđenu lošu
opremljenost fakulteta u prostorijama i sredstvima za nastavu te
relativno zapostavljene plaće sveučilišnih nastavnika, zbog kojih
sposobniji umovi bježe u privatno poduzetništvo ili u inozemstvo,
imamo razloge krize sveučilišta koji su specifični za one zemlje poput
Hrvatske u kojima su komunisti nadživjeli komunizam", ocjenjuje
Lukšić.
U nastavku upozorava kako postoje i razlozi krize visokog obrazovanja
koje ćemo uvoziti sa Zapada ako se tome ne suprotstavimo, a koje
objašnjava ovako: "Najveća je opasnost za sveučilište u demokraciji
tiranija javnoga mnijenja koja ne uspostavlja jednoličnu
standardizaciju nastavnih programa državnim diktatom kao Šuvarovo
školstvo, nego tako da nas liši i same spoznaje da je moguća
alternativa. Pod utjecajem te tiranije sveučilište gubi onaj tako
važan razmak od središta društvene moći, prestaje biti kritična
savjest društva i postaje odgajalište tehnokrata i menadžera. I kod
nas je postao popularan studij svih vrsta menadžmenta, od onih
prirodnih, pa do onoga 'ljudskih resursa'. Na fakultetima se otvaraju
'workshopovi' za sve i svašta, a uskoro bismo kao novi uvozni artikl
sa Zapada mogli očekivati i seminare za psihotrač i egotrač u kojima
sudionici počinju 'susret' čeprkanjem po vlastitim talozima psihe, da
bi nakon pojedinačnog izlaganja toga psihomulja i okončanog 'egotripa'
završili seminar grupnim mijaukanjem".
Lukšić smatra kako bi sveučilište "suprotstavljajući se ovoj tiraniji
javnoga mnijenja", moralo ostati "mjesto gdje se njeguje i tzv.
beskorisno znanje koje nije u funkciji gospodarskog marketinga.
Sveučilište bi moralo kod studenata buditi ne samo stručnu umješnost i
razumsko znanje, nego prvenstveno onu duhovnu viziju koja je plod
doživljene, a ne samo naučene istine. Ono bi trebalo pomoći svojim
pitomcima da nadiđu podjednako pomodni i plitki konformizam kao i
nekonformizam. Visoka bi učilišta, pored stručnog obrazovanja, morala
dati studentima ono što oni neće dobiti u društvu koje sve mjeri
karijerom i novcem: žeđu za istinom i vrijednostima. Jer bez obvezatne
istine i obvezatnih vrijednosti obrazovanje postaje moralno
neodgovornim, a znanje se pretvara u sredstvo moći nad drugima",
ocjenjuje Lukšić i na kraju piše:
"Ako ovo uspijemo postići, da nam škole i sveučilišta postanu mjesto
njegovanja ideala istine, dobrote, ljepote i uzvišenosti, tada se ne
trebamo bojati da ćemo izgubiti svoj narodnosni i uljudbeni identitet
utapanjem u kojekakve integracijske kotlove. Jer narod uzvišena duha
koji je svjestan da se ideali ne uvoze nego pronalaze i njeguju u
vlastitoj sredini, ostaje i u najgorem okruženju imun protiv gubitaka
svoje samostojnosti. Takav će narod pokazati domaćim i stranim
političkim spletkarima da njegovo mjesto nije ni u kakvim birtijama:
pa ni u onoj balkanskoj".
(Hina) dp mć
040813 MET nov 96