ZAGREB, 24. srpnja (Hina) - Anđelko Milardović, doktor politologije i viši suradnik Instituta za migracije, među inim postavlja pitanje "kada je to Europa, kad se radilo o srednjoj, jugoistočnoj i velikoj Europi tijekom 20. stoljeća
bilo što uspjela sama riješiti", pa objašnjava:
ZAGREB, 24. srpnja (Hina) - Anđelko Milardović, doktor politologije i
viši suradnik Instituta za migracije, među inim postavlja pitanje
"kada je to Europa, kad se radilo o srednjoj, jugoistočnoj i velikoj
Europi tijekom 20. stoljeća bilo što uspjela sama riješiti", pa
objašnjava: #L#
"Ambivalentan odnos Velike spram srednje i jugoistočne Europe,
bar od pada berlinskog zida, do danas, u tome je što je ona svim
silama podupirala propast komunizma, a nije izradila strategiju
događaja postkomunizma. Nije predvidjela bitne događaje. Međusobno se
posvađala. Oživjela stare saveze. Podijelila. Postmastricthska
(Maastricht) Europa kako ima strategiju ujedinjenja ostaje i dalje
zbunjena spram srednje i jugoistočne Europe. Ona zapravo ne zna što će
sama sa sobom zbog visokog stupnja unutrašnjeg nejedinstva. Ta Velika
Europa petnaestorice zagovara proširenje Unije sa zemljama srednje i
jugoistočne Europe. Zagovara proširenje. Boji se proširenja zbog
moguće institucionalne krize odlučivanja odnosno nepreglednog upravnog
aparata koji bi vjerojatno otežavao proceduru. Spominje regionalnu
suradnju kao izvor povezivanja. Hrvatska se naprosto prisiljava na
regionalnu suradnju sa susjedima. Iz bivše Jugoslavije. Što se ovdje
shvaća kao prisilni come back na Balkan, dok europolitičari to
objašnjavaju uvjetom eurointegracija. Odbijanje regionalne suradnje na
kojoj navodno počiva i politika Unije smatra se uskraćivanjem vize za
euro ili velike integracije. Republika Hrvatska stiješnjena je između
mogućnosti izlaska iz balkanskog političkoga i svekolikog prostora, i
uvjeta izlaska, tj. eurointegracije pod pretpostavkom regionalne
suradnje sa susjedima. Gdje je zapravo izlaz?
Velika Europa očito na hrvatske eurointegracije gleda s
posredno već rečenom suradnjom sa susjedima, ne dajući mogućnost
selektivnog izbora regionalne suradnje. Ona govori jezikom političkoga
imperativa. Tu nema formulacije ili (i)ili, već je formulacija ili -
ili? Ukoliko bi se onda i dalje održavale i ugrožavala vitalne
interese i nacionalni interes, možda bi za neko vrijeme valjalo
ozbiljno razmisliti o modelu postupnih eurointegracija. Najprije bi
valjalo osigurati ulazak u Vijeće Europe, zatim malo stati i
podupirati koncept male Europe, tj. interesnog integriranja sa
zemljama Mitteleurope (srednja Europa), a onda u bitno novim prilikama
(nekoj drugoj vanjskoj politici Unije, većoj gospodarskoj i
tehnološkoj razvijenosti) ići prema Uniji. I Austrija je dugo čekala.
Pa je ušla. Koliko je zemalja u Europi izvan Unije? Pa što? Zašto bi
se po svaku cjenu ulazilo u više eurointegracije ako bi recimo
regionalna suradnja, koju zagovara Velika Europa ugrožavala nacionalni
interes. Ako je politika umjetnost mogućega onda se hrvatska vanjska
politika mora igrati mogućega, tj. pronaći u kontekstu teorije igre
najbolje rješenje. Mora igru dobiti ili odigrati igru s nenultim
rezultatom, tj. pronaći formulu kako pobjeći s Balkana, održati status
srednjoeuropske zemlje na temelju srednjoeuropskoga identiteta
(kulturni, povijesno civilizacijski sadržaj), i približiti se odmah i
sada velikoj Europi, ili čekati bolja vremena i onda ostvariti konačni
cilj. Valja se zapitati, vodi li se hrvatska vanjska politika metodom
skokova ili evolucije odnosno postupnosti? O izboru metode ovisi i
uspjeh. Bez te spoznaje ne može se izaći na kraj sa zamkama
kartezijanske civilizacije."
(Hina) dp mć
240802 MET jul 96