VJESNIK: "KOLIKO HRVATA UISTINU ŽIVI U DIJASPORI?"

ZAGREB, 23. srpnja (Hina) - Ljubomir Antić, doktor povijesnih znanosti, u članku "Koliko Hrvata uistinu živi u dijaspori?", postavlja pitanje "koliko Hrvata živi u dijaspori" za koje drži da "nije samo statistički nego i nacionalno-politički problem", a taj problem smatra "statistički gotovo nerješivim jer nedostaje kvalitetan brojidbeni materijal za sva emigracijska razdoblja". #L# Antić nastavlja: "No, tamo gdje se pred zidom nađe struka, politika je već s njegove druge strane, nastavljajući putem (a češće stramputicom) prema svom cilju do kojeg i nije teško doći jer je obično unaprijed određen. Nevolja je u tome što jednom od političara istaknuta brojka, zbog nedostataka relevantnih statističkih podataka, biva često nekritički preuzimana u javnosti stvarajući posvemašnju zbrku pri kvantifikaciji pojave." Antić ističe da piše ovaj članak "potaknut najnovijim sudarom brojki izrečenih od politike, odnosno struke". "(...)Istaknuti demograf Ivica Nejašmić u posljednjoj procjeni temeljenoj na analizi 'postojećih izvora i literature te korištenju vitalnostatističke metode u bilanciranju vanjske migracije', došao je do podatka da je od sredine 19. stoljeća do 1991. godine iz Hrvatske iselilo 1,150.000 osoba (740.000 Hrvata, 80.000 Srba i 330.000 ostalih nacionalnosti, među kojima su najzastupljeniji Nijemci i Talijani), dok poznati političar Ante Beljo podržava 'neke procjene' prema kojima je samo od 1965. do 1989. godine iz naše zemlje iselilo oko 700 do 800 tisuća Hrvata, premda od 1981. do 1989. godine nisu zapaženi neki izraziti emigracijski tokovi. Kao da struka uopće nije rekla svoje, isti poznati političar iznosi kako 'još nemamo preciznih podataka, ali se pouzdanim drži da je izvan Hrvatske najmanje oko 3,5 milijuna Hrvata, iako se procjene kreću do 4,5 milijuna'. Iako govore o različitim stvarima - Nejašmić o iseljenjima, a Beljo o iseljenicima, neslaganje podataka je više nego očito." Antić uočava kako "migranto-pesimisti ne uzimaju u obzir povratnike, a i umiranje je u dijaspori izgleda nešto drukčije nego u domovini". Pripisuje im i "previđanje hrvatske multietničnosti, tj. činjenice da su ponekad iz Hrvatske grupno iseljavali i pripadnici mnogobrojnih i mnogoljudnih manjina" te nastavlja: "A što tek reći o promjenama u iseljeničkom kontingentu s obzirom na očuvanje etničkih obilježja? U iseljeništvu živi već peti naraštaj Hrvata, a utvrđeno je da su ponekad već pripadnici prvog naraštaja gubili poneki element etničke pripadnosti, a da je drugoj generaciji često ostajalo samo sjećanje na podrijetlo. Pri tome treba konačno reći (i tako napustiti romantičarski pristup) da su roditelji zbog socijalne promocije češće poticali nego priječili asimilaciju. Ako tomu dodamo mješovite brakove, koji su znatno zastupljeni već u prvom naraštaju, onda je posve na mjestu postaviti pitanje je li danas jednostavno ustvrditi što je to Hrvat u iseljeništvu. A bez te metodološke 'sitnice' jedva da je upitno i raspravljati o problemu s brojčanoga gledišta. Trebalo bi, dakle, najprije definirati pribrojnike, a tek onda pristupiti zbrajanju - u protivnom zbroj je tek nečija politička, a ne relevantna matematička veličina." Komentirajući dalje političko preuveličavanje brojeva, autor teksta piše: "No što nam može donijeti povećanje tih zabrinjavajućih brojki? Ništa pozitivno! Štoviše, održavanje migrantornog obilježja kod hrvatskog naroda može jedino utjecati na samogeneriranje procesa i kada pozitivnim razvojem države i društva prestanu predhodni uzroci za iseljavanje." Antić zaključuje: "U ovoj vrlo osjetljivoj fazi nacionalne integracije Hrvatima su nužni optimistički tonovi na skali raspoloženja, a ne neprestano mazohističko održavanje ozračja gubitništva." (Hina) sp 230853 MET jul 96