ZAGREB, 26. veljače (Hina) - "Treba li mijenjati ime Masarykovoj ulici u Zagrebu?", pitanje je koje zaokuplja Željka Krušelja nakon što je zahtjev za preimenovanjem državnoj komisiji uputilo Društvo hrvatskih književnika, a u tisku se
zaredale polemike o tom pitanju. Novinar napominje kako Tomaša Garrigue Masaryka, osnivača i prvog predsjednika Republike Čehoslovačke, posebno kritiziraju pravaški krugovi jer je, kažu, 'širio sveslavenstvo, misao srpsko-hrvatskoga jedinstva i vjerski indiferentizam'.
ZAGREB, 26. veljače (Hina) - "Treba li mijenjati ime Masarykovoj ulici
u Zagrebu?", pitanje je koje zaokuplja Željka Krušelja nakon što je
zahtjev za preimenovanjem državnoj komisiji uputilo Društvo hrvatskih
književnika, a u tisku se zaredale polemike o tom pitanju. Novinar
napominje kako Tomaša Garrigue Masaryka, osnivača i prvog predsjednika
Republike Čehoslovačke, posebno kritiziraju pravaški krugovi jer je,
kažu, 'širio sveslavenstvo, misao srpsko-hrvatskoga jedinstva i
vjerski indiferentizam'. #L#
Analizirajući Masarykovo djelovanje, Krušelj ocjenjuje kako je
"glede Hrvata i njihovih nacionalnih interesa imao dvije oprečne faze,
čije je vremensko razmeđe bio atentat u Sarajevu i objava rata". Dalje
Krušelj navodi: "U prvoj je fazi Masaryk imao mnogo pobornika među
hrvatskim političarima, jer je uvjerljivije od bilo koga ukazivao na
iznimno nepovoljni položaj slavenskih naroda unutar Austro-Ugarske.
Djelujući kao profesor na Praškome sveučilištu, generacijama je
intelektualaca iz redova onih 'nehistorijskih' naroda pobuđivao
potiskivanu samosvijest, inzistirajući na konceptu federalizacije
Dvojne Monarhije. Među njegovim je učenicima bio i mladi Stjepan
Radić, koji je nakon spaljivanja mađarske zastave s grupom hrvatskih
sveučilištaraca našao utočište u Pragu. Povjesničari obično smatraju
da je Masarykov utjecaj bio presudan za promjenu hrvatske političke
strategije, jer je početkom ovoga stoljeća prevladalo uvjerenje kako
se suradnjom Hrvata i Srba može smanjiti pritisak Mađara. Iako Radić
nije ušao u Hrvatsko-srpsku koaliciju, Masaryk je zacijelo bio
presudan za njegovo tadašnje podupiranje panslavističkih ideja, jer se
smatralo da je jedino to mogla biti ozbiljna protuteža hegemoniji Beča
i Pešte. Riječ je, dakle, o tipičnom realpolitičkom konceptu, za koji
se u tim okolnostima nije moglo vjerovati da će zapravo biti prijelaz
'iz manjeg zla u veće'".
Svjedočeći potom o promjeni Masarykova odnosa prema Hrvatima,
koja je nastupila s izbijanjem rata, Krušelj piše: "Zalažući se za
bezuvjetni raspad Austro-Ugarske, Masaryk je blisko surađivao s
emigrantskim Jugoslevenskim odborom, a i Pašićevom srbijanskom vladom.
Njegova je, naime, prosudba bila da Srbija treba biti 'kičma'
južnoslavenskog okupljanja i da bi se Hrvati trebali povinovati njenu
vodstvu. Istu je 'formulu' kao predsjednik Čehoslovačke primijenio i u
slučaju ta dva naroda, iako je i sam bio slovačkog i katoličkog
podrijetla. (...) Podupirući beogradski režim, svoga glavnog
saveznika, Masaryk je tih godina navukao na sebe opravdan gnjev
hrvatskih političara, među njima i Radića. Ponešto je 'progledao' tek
nakon skupštinskog atentata i uvođenja diktature, pružajući utočište
prognanom Svetozaru Pribičeviću".
Iz svega Krušelj zaključuje: "Ostaje, međutim, činjenica da je
Masaryk smatran jednim od najvećih političara s početka ovog stoljeća,
ostajući do svoje smrti, 1937., dosljedni antikomunist i antifašist,
dok je njegova Čehoslovačka u to vrijeme spadala među najdemokratskije
i gospodarski najrazvijenije zemlje Europe. Unatoč tome što država
koju je stvorio također nije preživjela propast komunizma, Masaryk je
danas iznimno cijenjen u češkom narodu, tako da i odluku o eventualnoj
promjeni imena zagrebačke ulice treba temeljito razmotriti",
zaključuje Željko Krušelj.
(Hina) dp mć
260806 MET feb 96