VEČERNJI LIST: POVRAT JE DOBRA VOLJA DRŽAVE

ZAGREB, 21. veljače (Hina) - O Prijedlogu zakona o odšteti za oduzetu imovinu koji su raniji vlasnici te imovine proglasili neustavnim i nemoralnim, za današnji Večernji list govori kneginja Ingrid de Frankopan Šubić, sveučilišna profesorica Međunarodnog prava koja se bavi i tim problemom. Ona smatra da je Zakon dobar i da je u interesu socijalne sigurnosti da se on prihvati. Ona ocjenjuje da prijašnji vlasnici nisu u pravu kada kažu da je neustavan i protivan međunarodnom pravu i pravu čovjeka prijedlog da im se dio imovine vrati naturalnom restitucijom, a veći dio u novcu i dionicama. "Međunarodno pravo naglašava da svaka država ima pravo nacionalizirati imovinu. U Engleskoj su 1997. godine laburisti nacionalizirali brodogradilište i tvornice zrakoplova. Kad je na vlast došla Margaret Thatcher, vlasnici su zbog odštete pokrenuli spor na Europskom sudu za ljudska prava, u kojem sam i ja sudjelovala kao pravnica. Sporili su se oko visine odštete, jer M. Thatcher nije htjela pristati na njihov zahtjev od 400 milijuna funti. Spor je trajao šest godina, ali ističem, samo zbog visine odštete, jer o povratu nije moglo biti riječi. (...) Efekt nacionalizacije je takav da vlasništvo nad imovinom prestaje temeljem odluke o nacionalizaciji. Kad bi vlasnici htjeli pročitati te knjige iz 1945. ili kasnijih godina, vidjeli bi da su im vlasnička prava prestala trenutkom nacionalizacije. Hoće li im država danas vratiti tu imovinu, pa čak i to hoće li im isplatiti naknadu, stvar je njene dobre volje, ali ne i obveze". O tvrdnjama prijašnjih vlasnika da im imovina nije oduzeta legalnim putem već kriminalnim djelom, otimačinom i osvetom komunista, kaže: "Vratiti bi trebalo jedino ono što je konfiscirano, jer konfiskacija podrazumijeva da je nešto oduzeto nekom iz mržnje, osvete, da je oteto, uzeto bez razloga. U tom slučaju stanarima bi država trebala osigurati drugi stan. Kad je riječ o nacionaliziranim stanovima, zapitajmo se zašto bi ih netko htio nakon 50 godina. Oni koji su bili najviše protiv komunizma, ti su 1945. napustili zemlju, a oni koji su ostali, pomirili su se s time da im imovina više neće biti vraćena. Da je stanove vlasnicima netko uzeo prije deset godina i da ih danas traže tvrdeći da je to bio njihov dom, to bih shvatila. Ali, nakon toliko godina ne može biti riječi o emocijama ili potrebama, već isključivo o novcu i materijalnoj koristi. Ne vjerujem da bi vlasnici željeli tu imovinu ako bi im se nakon povrata ograničila prodaja, ili dizanje stanarine. Stanarima tih stanova bi stoga trebalo omogućiti da ih otkupe, jer se uz 200 000 prognanika ne može stvarati još jedan novi socijalni problem sa 100-200 tisuća ljudi koji bi se za desetak godina trebali iseliti, a da ne znaju gdje. Ja jednostavno ne mogu shvatiti motiv prijašnjih vlasnika u inzistiranju da im se imovina vrati naturalno. Oni negdje stanuju, imaju dom i nisu na cesti pa da bi zbog toga sada stanove željeli natrag". Na kraju razgovora kneginja de Frankopan Šubić još kaže: "Najvažnije je da se Hrvatska ne rasprodaje strancima, jer je ravno samoubojstvu dati im da kupuju dionice hrvatskih tvrtki, osobito onih od nacionalne važnosti, poput primjerice Plive. To se odnos i na povrat imovine vlasnicima koji nemaju hrvatsko državljanstvo. Inače, ljudi bi trebali prestati biti toliko materijalistični i sebični. Trebali bi imati malo više idealizma i sjetiti se svih onih koji se nikad neće moći vratiti na svoje, koji su izgubili živote za Hrvatsku. Vlasnicima bih savjetovala da, žele li uštedjeti novac, ne idu sa svojim zahtjevima na Europski sud za ljudska prava, jer će izgubiti. A ako budu stvarali još veću buku, moglo bi im se dogoditi da ne dobiju čak ni kompenzaciju ex gratia. Zbog toga nitko ne bi 'kaznio' Hrvatsku. Europa od nje očekuje da ne bude komunistička i da nema društvenog vlasništva. No to ne znači da nakon privatizacije imovina mora pripasti baš onima čija je prije bila". (Hina) dd 210702 MET feb 96