ZAGREB, 19. veljače (Hina) - Fra Ilija Živković, hrvatski misionar, govori za današnji Vjesnik o studiji o hrvatskom iseljeništvu u SAD i Kanadi pod naslovom "Asimilacija i identitet' koju je napravio uz pomoć sociologa dr. Željka
Šporera i prof. dr. Duška Sekulića.
ZAGREB, 19. veljače (Hina) - Fra Ilija Živković, hrvatski misionar,
govori za današnji Vjesnik o studiji o hrvatskom iseljeništvu u SAD i
Kanadi pod naslovom "Asimilacija i identitet' koju je napravio uz
pomoć sociologa dr. Željka Šporera i prof. dr. Duška Sekulića. #L#
Fra Ilija Živković objašnjava kako je htio proučiti odnos
iseljenika-roditelja i njihovih adolescenata, odnosno kako je htio
zaviriti u to kako mladi odrastaju u dvjema kulturama. "Naši su ljudi
u emigraciji u svojim domovima zadržali oltar Hrvatske. Počevši od
kuhinje, pa do spavaće sobe, sve vas posjeća na Hrvatsku. I naravno da
se to odražava na odgoj djece. Postavio sam sebi i kao psihologu i kao
sociologu pitanje (ovaj rad je više područje socijalne psihologije
nego razvojne) kako se te mlade generacije osjećaju u svijetu koji je
njihova domovina jer su tamo rođeni, a opet na neki način, barem
simbolično, drže jednu nogu u domovini svojih otaca u kojoj nikada
nisu bili. Jedina veza koju s njom imaju su običaji, kultura,
vrednote. Zadržao sam se upravo na vrednotama odnosno na - etničkom
identitetu", kaže Živković objašnjavajući svoj pristup i nastavlja:
"Ispitivali smo utječe li tip zajednice (tradicionalna, moderna i
postmoderna) na tri bitne dimenzije - etnički identitet, vrijednosti i
stavove te odnose u obitelji, odnosno utječe li tip zajednice kako na
adaptacijske mehanizme, tako i na unutarobiteljske odnose. Pokazalo se
da u zatvorenoj zajednici roditelji strahovito inzistiraju na svemu što
je hrvatsko i od svoje djece žele pošto-poto stvoriti jake Hrvate. Ta
je taktika kriva, jer ta djeca zapravo najmanje osjećaju ponos da su
Hrvati. Čak se svog hrvatstva pomalo i stide.
U obiteljima u kojima roditelji inzistiraju na hrvatstvu svoje djece,
ali ne pošto-poto, nego to čine da se njihova djeca osjećaju
integralnim dijelom društva u kojem su rođena, i nacionalni identitet
prilično je visok. Naša djeca u Kanadi s ponosom odlaze u hrvatske
škole, plesne škole, na pjevačke zborove, s ponosom odijevaju narodne
nošnje, pojavljuju se na ulicama, ne smatraju da su građani drugog
reda. Međutim, više ili manje ostaju na tim vanjskim znacima, vanjskim
simbolima. Adolescenti iz obitelji koje svoju nacionalnost ne ističu
na svakom koraku, (obitelji intelektualaca), u kojima se djecu na vrlo
zgodan i indirektan način odgajalo u hrvatstvu, u nacionalnom
identitetu - preko enciklopedija, literature, preko glazbe, u kojima
je vladala intelektualna atmosfera, a kultura je bila nenametljivo
prisutna, djeca imaju najizraženiji hrvatski identitet. Međutim, kad
ih se pita bi li se vratili u domovinu svojih roditelja, postotak
potvrdnih odgovora vrlo je mali. Jer, oni domovinu doživljavaju onu
zemlju u kojoj su se rodili. I obrazovne su aspiracije te djece
najviše".
(Hina) mc
190833 MET feb 96