VJESNIK: "ČIJI JE JOZO?"

ZAGREB, 15. veljače (Hina) - O još uvijek neriješenom pitanju zagrebačkoga gradonačelnika piše Stjepan Čuić u članku "Čiji je Jozo?", u današnjem Vjesniku, i predlaže da se on bira "izravno od građana, da se može kandidirati svatko tko skupi stanovit broj potpisa i tko u biografiji može napisati sve što mu mogu napisati i novine". #L# Komentirajući činjenicu da kandidata HDZ-a odbija udružena oporba, a oporbenog kandidata vladajuća stranka, Čuić u nastavku piše: "U pripremama terena za rušenje svakog HDZ-kandidata naročito su se istakle novine koje uređuju polaznici fažanske i kumrovečke škole. Misleći da su u špici HDZ-a sami Hercegovci, od samog početka stvaranja države, takve su novine anatemizirale te ljude. Pripisujući im i pretvorbu. A u početku pretvorbe Herecgovci su uglavnom bili u rovovima. Nisu se, dakle, uopće pretvarali. Branili su državu koja i nije njihova - u administrativnom smislu. Branili su tzv. avnojsku Hrvatsku s ostalim njenim građanima, a često nisu imali ni dokumente. A bez dokumenata se ne može pretvarati, naročito vlasništvo. Tako nisu mogli pretvoriti ni sebe niti poduzeća. Pa ipak su pisane i sociološke analize te rađene tobože znanstveno utemeljene ankete da Hercegovci ne mogu biti liberali, što će reći demokrati i Europljani". Stavljajući nasuprot tome Jozu Radoša, koji je kao kandidat za zagrebačkog gradonačelnika na listi liberala, Čuić nastavlja: "U svakom slučaju, izbor Joze Radoša je hladan tuš za sve protagoniste te istine i sve njegovatelje takve slike o Hercegovcima. Ne bih se iznenadio kad bi tvorci te slike otkrili da je gospodin Radoš zapravo 'pritajeni' član HDZ-a i tzv. hercegovačkog lobbyja. Preko kojega vladajuća stranka hoće nešto odigrati. Kako inače objasniti da je udruga oporbenih stranaka odbila ono što je zapravo zagovarala - u osobi gospođe Ljerke Mintas-Hodak, a u prijedlogu HDZ-a? Zar nisu mogli izaći elegantnije iz situacije u kojoj im vladajuća stranka nudi osobu za kakvom i sami žude - urbaniziranu, obrazovanu, europeiziranu, ženu k tome, u europskome Zagrebu? Zar stranačka pripadnost podrazumijeva automatski stranačku netrpeljivost da se odbije osoba koja bi i u europskim razmjerima, o čemu se u nas najviše govori i radi, bila idealno rješenje - s obzirom na naobrazbu, stil i pravnu struku?! Kako to da jurišnici 'antihercegovačke revolucije' iz 'velegradskog podzemlja' nisu uočili tu pogrešku oporbenih stranaka - sa stajališta europeizirajućih interesa grada Zagreba? Koje su interese uvijek zagovarali kad su iz tjedna u tjedan sotonizirali Hercegovce? Je li Jozo Radoš, rođen u 'predgrađu' Hercegovine, svojim nastupom i pobjedom u stranačkom liku liberala poništio te konstrukcije, ili je hladan tuš naglo zapljusnuo rodonačelnike i protagoniste antihercegovačkih teorija? Je li činjenica što je gospodin Radoš odrastao u Slavoniji, gdje osim Šeksa i Kramarića i nema izvorno slavonskih političara u vrhu hrvatske vlasti, iako je Slavonija budućnost Hrvatske, dovoljna da se ne čeprka po njegovu podrijetlu kao što se čini kad je riječ o Šušku i gospođi Vokić, ili ga od Hercegovine štiti činjenica što je u HSLS-u? Kako to da je za hrvatske 'teoretičare' hercegovačkog sindroma članstvo u toj stranci amnestija, a članstvo u kojoj drugoj anatema zauvijek? Dokaz za ovo pitanje (tvrdnju) su, osim gospodina Radoša, i Gotovac, pa i Budiša. Njihove su biografije u stanju mirovanja, barem one dionice kojima se danas u medijima bave neošuvarovci, oni koji su stjecali političko znanje u Kumrovcu i Fažani. I, eventualno, na rock koncertima. A još je Veselko Tenžera pisao o rock-staljinizmu", zaključuje Čuić. (Hina) sp 150816 MET feb 96