ZAGREB, 6. veljače (Hina) - "Što je temeljni hrvatski interes u nastupajućoj obnovi vanjske trgovine sa susjednom Srbijom (nakon što uskoro započne i potpuna reintegracija još zaposjednutog hrvatskog Podunavlja)? Deficit, suficit ili
čista nula? Treba li, dakle, već danas, diskretno, medijski ili čak izravno, pa i stranačkim kanalima, upozoravati hrvatske trgovce i građane da paze što kupuju, od koga kupuju, kao i to kome prodaju? Ili sve te moguće odgovore jednostavno odšutjeti, jer ionako još dugo mnogim hrvatskim građanima neće biti ni na kraj pameti da svoj novac ulažu u proizvode donedavnih agresora?", pitanja su što ih u uvodu današnjeg Vjesnikova 'Ekonomskog brevijara' postavlja Ivo Jakovljević.
ZAGREB, 6. veljače (Hina) - "Što je temeljni hrvatski interes u
nastupajućoj obnovi vanjske trgovine sa susjednom Srbijom (nakon što
uskoro započne i potpuna reintegracija još zaposjednutog hrvatskog
Podunavlja)? Deficit, suficit ili čista nula? Treba li, dakle, već
danas, diskretno, medijski ili čak izravno, pa i stranačkim kanalima,
upozoravati hrvatske trgovce i građane da paze što kupuju, od koga
kupuju, kao i to kome prodaju? Ili sve te moguće odgovore jednostavno
odšutjeti, jer ionako još dugo mnogim hrvatskim građanima neće biti ni
na kraj pameti da svoj novac ulažu u proizvode donedavnih agresora?",
pitanja su što ih u uvodu današnjeg Vjesnikova 'Ekonomskog brevijara'
postavlja Ivo Jakovljević. #L#
Dajući odgovor na njih, Jakovljević u nastavku upozorava na nekoliko
bitnih činjenica. Napominje kako je hrvatski strategijski interes broj
jedan "postupna reintegracija u sve ustanove srednje i zapadne Europe
i u europsko tržište u cjelini, te na toj osnovi razvijanje što
slobodnije vanjske trgovine sa svim zemljama na prostoru bivše
Jugoslavije" i nastavlja: "Ali, svega toga još nema na vidiku, nego je
na vidiku, makar u magli, nešto posve drugo: pokušaj te iste Europske
unije da nizom metoda Hrvatsku najprije uputi na samu sebe, zatim na
sve ostale nove države-partnere koje su nasljednice bivše Jugoslavije,
pa tek onda - kada se s vremenom pokaže i kao super-demokratska i
trgovinskim moćna - prihvati i u neki od svojih čvršćih integracijskih
oblika". Opisujući kako to izgleda u praksi, Jakovljević nastavlja:
"Praktično, to znači ovo: ako trenutačno hrvatski proizvođači ne mogu
europskom tržištu ponuditi kompjuter, brod, automobil, tenk, benzin,
televizor, odijelo, krevet ili sapun bolji i jeftiniji od drugih iz
skupine EU-partnera, neka se za početak prije svega okrenu sebi
sličnima ili još slabijima: Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori,
Bosni i Hercegovini, Alabaniji, Mađarskoj, Rumunjskoj ili Bugarskoj.
No, budući da će još dosta godina i Makedonija i Albanija i Bugarska i
Rumunjska biti daleko i u mnogo težem gospodarskom položaju, a Bosna i
Hercegovina pod patronatom IFOR-a i tzv. Marshallova plana za obnovu,
Hrvatskoj za ozbiljniji vanjskotrgovinski biznis, osim Italije,
Njemačke i Austrije, još ostaju samo Slovenija i Srbija".
Upozorivši kako Hrvatska u takvom razvoju stanja gdje i svaka od tih
zemalja (Slovenija, BiH, Srbija...) nastoji stvoriti vanjskotrgovinski
suficit u odnosima s Hrvatskom, "mora brzo vući svoje poteze, jer za
to još ima i iznimno važnu vremensku prednost", Jakovljević ističe:
Ukratko, Hrvatska mora biti za inozemne ulagače atraktivnija od Srbije
i Slovenije, mora svojim izvoznicima pomoći da budu konkurentniji u
susjedstvu i na Zapadu od svojih susjeda i mnogih zapadnih tvrtki,
Hrvatska mora postati i atraktivno i sigurno utočište za plutajući
'balkanski' kapital, a ne da njezini građani u povećim iznosima i
dalje štede u susjednim zapadnim zemljama. U tom cilju bitno je znatno
sniziti i opću poreznu presiju, i kamatne stope, i izvancarinsku i
carinsku zaštitu, ali nadasve povesti politiku aktivnog tečaja,
prilagođenog interesima izvoza".
Drži da bi uz takve pretpostavke hrvatski proizvodi intenzivnije
putovali na istok, nego srbijanski u Hrvatsku, i zaključuje: "Ali,
budimo realni, sama obnova trgovine sa Srbijom imat će brojne faze: od
najmanje problematične obnove komunikacije, preko trgovine sirovinama
i inputima, do redovite razmjene gotovih proizvoda, sa ili bez pravih
etiketa. Tek u dalekoj budućnosti može se računati i s potpunom
normalizacijom ekonomskih veza, kada u igru uđu i financijski
transferi, pa - zašto ne - i neka zajednička ulaganja.
Zato Matešina Vlada što prije mora postaviti radikalno novu ekonomsku
politiku, i to za dulji rok, kako bi sebi, susjedstvu i partnerima iz
Europe dokazala, da nije samo nova vojna regionaln sila, nego i nova,
visokoefikasna otvorwena ekonomija. U suprotnom, daytonski bi se mir
mogao pretvoriti u tešku gospodarsku moru".
(Hina) mc
060057 MET feb 96