IZVJEŠĆE PREDSJEDNIKA TUĐMANA (V)

4. Normalizacija odnosa sa SR Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom) Jedan od najbitnijih rezultata Daytonske mirovne konferencije, od dalekosežne važnosti, jest sporazum, između hrvatskog i srpskog izaslanstva, o mirnom vraćanju još okupiranih područja hrvatskog Podunavlja, u ustavnopravni poredak Hrvatske. Hrvatska državna politika izjasnila se od samog početka krize za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa na osnovama međusobnog priznanja, tj. nakon što Srbija odustane od okupacije hrvatskih područja i prizna teritorijalni integritet hrvatske države. Normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa smatrali smo nužnom pretpostavkom, kako za rješenje srpske pobune u Hrvatskoj, tako i za postizanje mira, za stvaranje novog međunarodnog poretka na tlu bivše Jugoslavije, štoćereći i na čitavom području Balkana i jugoistočne Europe. Osobno sam, još prije dvadesetak godina, pisao o potrebi "skandinavizacije" ovog područja, na osnovama međusobnog priznanja samostalnih država. Sporazum o mirnom vraćanju još okupiranih područja znači da će taj, za Hrvatsku danas najvažniji cilj, biti ostvaren bez podnošenja novih ljudskih žrtava i materijalnog razaranja. Pod nadzorom Privremene uprave, koju će činiti predstavnik SAD (određen general Jacques Klein), predstavnik hrvatske Vlade (određen potpredsjednik dr. Kostović), i po jedan predstavnik hrvatskih prognanika i manjina, te tamošnjeg srpskog puka, okupirana područja moraju biti razvojačena, razoružanjem srpskih pobunjeničkih paravojnih i redarstvenih postrojbi, u roku od mjesec dana nakon uspostave Uprave. Nakon toga prognanici se mogu početi vraćati svojim domovima. Njihovu sigurnost jamčit će redarstvene snage, koje će ustrojiti Privremena uprava, a sveukupni pravni i gospodarski sustav hrvatske države treba postupno i potpuno uspostaviti u prijelaznom razdoblju od godine dana, u sklopu kojeg treba provesti i izbore za lokalnu samoupravu. Iako je predviđena mogućnost produženja za još jednu godinu realno je pretpostaviti da za to nećemo dopustiti nikakve razloge. Provedba temeljnog sporazuma omogućit će istovremeno dolazak hrvatskog pograničnog redarstva i carine na granicu sa Jugoslavijom. Uvođenje hrvatske vlasti, i povratak prognanika, izazvat će, jamačno, problem ostanka srpskog pučanstva. Suglasni smo da tamo mogu ostati svi starosjedioci, koji nisu počinili ratne zločine, a problem novodoseljenih treba rješavati na što normalniji, humani način, dajući im mogućnost izbora. Sa srpskom i crnogorskom delegacijom postigli smo i sporazum o neodložnom rješavanju problema nestalih i zatočenih osoba. Postignut je i načelni sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije (odnosno Jugoslavije), na svim područjima, prije svega uspostavom prometnih i gospodarskih veza i normalnih diplomatskih odnosa. Normalizacija sveukupnih odnosa jamčila bi mirnu reintegraciju okupiranih područja, a bila bi od velike gospodarske važnosti i koristi, ne samo za Hrvatsku i Srbiju, nego i za druge države, prije svega zbog prometnog povezivanja jugoistočne i srednje Europe. 5. Hrvatska i europske integracije Kao što sam već spomenuo, jedna od zadaća hrvatske vanjske politike jest uključenje u srednje-europski civilizacijski i gospodarski prostor. Premda se može reći, da smo s najvažnijim europskim zemljama ostvarili bitan napredak u međusobnim odnosima, ne možemo biti zadovoljni napretkom našeg uključivanja u europske integracije. Usprkos tome što smo ispunili sve bitne uvjete za ulazak u Vijeće Europe i za zaključenje sporazuma o suradnji s Europskom Unijom, te da je već načelno, i u potankostima, dovršen sporazum o uključenju u PHARE-program, još uvijek se odlažu konačne odluke o tim pitanjima. Ima mnogo osnova za pretpostavke, da se odluka odgađa zbog toga, da se i nadalje zadrži mogućnost pritiska na Hrvatsku, koja - zbog svojeg sadašnjeg položaja i utjecaja u ovom dijelu Europe - nije potpuno po volji nekim europskim čimbenicima, jer čini smetnju nekim njihovim političkim ciljevima koje sam već spomenuo o vraćanju Hrvatske u neke stare pa čak i nove zajednice. Nije slučajno, da se u posljednje vrijeme, u pojedinim krugovima, pojavljuju ideje o potrebi neke nove jugoslavenske, ili balkanske, ili jadransko-crnomorske zajednice država, neke Euroslavije ili Unije Jugoistočne Europe. A sve se to obrazlaže potrebom tobožnjeg boljeg gospodarskog, carinskog i prometnog povezivanja ovog područja s Europskom Unijom. Takve zamisli vuku korijen iz uvjerenja da je raspad bivše Jugoslavije bio nepotreban, jer se taj prostor mogao održati cjelovitim poticanjem demokracije i tržišnog gospodarstva. One su ne samo pogrešne, zbog nepoznavanja povijesnih prilika, i stečenih iskustava civilizacijski različitih naroda, nego su u suprotnosti sa stvarnošću, a za Hrvatsku su potpuno neprihvatljive. Hrvatska je spremna na održavanje normalnih i ravnopravnih odnosa, i na široku suradnju sa svim susjednim zemljama, i sa svim državama Europe ili Europske Unije, ali se neće odreći svoje samobitnosti i samostalnosti. S obzirom na svoja povijesna iskustva, Hrvatska, koja je, htio netko ili ne, sastavni dio srednjo-europske civilizacije, može ući samo u one integracijske odnose, koji joj jamče pripadnost toj civilizaciji, i - u prvom redu - njezinu neovisnost kao državnog subjekta. Kad je riječ o europskim integracijama, možemo istaći da sa zemljama Europske Unije, a i s NATO-om imamo uspješnu suradnju i bez formalne pridružnosti tim savezima. 6. Druge vanjskopolitičke aktivnosti Glavni pravci djelovanja hrvatske vanjske politike, u prethodnom razdoblju, bili su usmjereni na promicanje hrvatskih interesa kod najvažnijih međunarodnih čimbenika - Vijeća sigurnosti UN, SAD i ostalih sila Kontaktne skupine, te Europske Unije. Sa zadovoljstvom možemo ustvrditi da su takvi napori urodili svrhovitim rezultatima. Hrvatska je, zbog svoje principijelne politike, i osvjedočene državne čvrstine, postala oslonac i partner i SAD i zapadnom svijetu u nastojanjima za postizanje trajne stabilnosti u ovom području. O razvitku svestrano dobrih odnosa sa SAD govore i višekratni moji susreti s predsjednikom Clintonom, a posebno dolazak predsjednika Clintona prije dva dana u Zagreb, potpredsjednikom Goreom, te brojni susreti ministara Granića i Šuška, i drugih civilnih i vojnih hrvatskih dužnosnika. Takvim svojim djelovanjem, i suradnjom sa SAD, a među europskim državama posebno s Njemačkom, Hrvatska stječe uvjete za pristupanje programu Partnerstva za mir i za uključenje u cjelokupni integracijski i sigurnosni zapadni sustav. U prošloj godini došlo je i do bitnog poboljšanja međusobnih odnosa s Francuskom. To se posebno očitovalo u prigodi mog posjeta predsjedniku Chiracu, kad su dogovoreni dalji pomaci na području političke i gospodarske suradnje Hrvatske i Francuske. Za međunarodnu afirmaciju Hrvatske, od osobitog značenja bila su sudjelovanja na svim najvažnijim međunarodnim sastancima: sastanak na vrhu u povodu 50-te obljetnice UN; o društvenom razvitku u Kopenhagenu; na proslavama obilježavanja 50-te obljetnice pobjede nad fašizmom u Parizu, Londonu i Moskvi; na vrhu nesvrstanih zemalja itd.. Svi ti brojni skupovi i susreti s mnogim svjetskim državnicima dali su dobre prilike za afirmaciju Hrvatske kao srednjoeuropske, sredozemne i podunavske zemlje, za objašnjavanje i promicanje osnovnih odrednica hrvatske vanjske politike. Državni posjeti Australiji i Novom Zelandu (lipnja prošle godine) imali su veliko značenje za razvitak i produbljenje odnosa s tim zemljama, a posebno za jačanje veza Domovinske i iseljene Hrvatske. S osobitim zadovoljstvom ističem da sam tom prigodom u Canberri otvorio novu velebnu zgradu hrvatskog veleposlanstva koju su svojim sredstvima izgradili hrvatski ljudi u Australiji. U proteklom razdoblju došlo je do daljnjeg razvitka dobrih odnosa s mnogim azijskim zemljama. Osim dobrih, prijateljskih odnosa s Narodnom Republikom Kinom, došlo je do napretka u odnosima s drugim azijskim zemljama, npr. s Indonezijom, Malezijom i Korejom. Veoma se dobro razvijaju odnosi, osobito poslije uloge Hrvatske u razrješenju krize u BiH, s državama članicama Konferencije islamskih zemalja. S obzirom na velike mogućnosti gospodarske suradnje s tim zemljama, bit će uputno promicanje dobrih međusobnih odnosa s tim zemljama u okviru Zajedničkog vijeća Hrvatske i BiH. Treba spomenuti da se već dosada uspostavljeni prijateljski odnosi s Argentinom i Čileom (koje sam posjetio), i dalje dobro razvijaju, a valja posvetiti veću pažnju daljnjem promicanju odnosa i s ostalim državama Latinske Amerike. Za 1996. godinu imam pozive za 12 državnih posjeta, četrnaestorici državnih poglavara i predsjednika vlada dužni smo uputiti poziv za posjet Hrvatskoj, što se razumljivo zbog vremenskih i financijskih mogućnosti neće moći sve ostvariti. Na kraju treba istaknuti da Hrvatska ima dobre odnose s gotovo svim zemljama članicama UN, o čemu najbolje govori sklapanje više od 50 međunarodnih ugovora, koji određuju međudržavne odnose na svim područjima, od gospodarske do znanstvene i kulturne suradnje, do ukidanja viza itd. (Hina - nastavlja se) msj/db bn 151309 MET jan 96