IZVJEŠĆE PREDSJEDNIKA TUĐMANA (IV)

Gospođe i gospodo saborski zastupnici! III. VANJSKA POLITIKA I MEĐUNARODNI POLOŽAJ HRVATSKE 1. Odrednice hrvatske vanjske politike U svom Izvješću hrvatskom dražvnom Saboru, na kraju 1994. godine, kao osnovne zadaće hrvatske vanjske politike naznačio sam: 1. ostvarenje suverene vlasti hrvatske države na cijelom državnom području, s tim da se ima na umu i strateška važnost razrješenja krize u Bosni i Hercegovini; 2. promicanje dobrih odnosa i suradnje Hrvatske s onim zemljama koje u svjetskoj i europskoj politici imaju najvažniju ulogu; 3. poticanje i unapređenje međunarodne suradnje, u skladu s načelima Ujedinjenih naroda i Organizacije o europskoj sigurnosti i suradnji, na ravnopravnim osnovama, ali uz čvrstu i dosljednu obranu vlastitih nacionalno-državnih interesa; i 4. usmjerenje Hrvatske prema europskoj gospodarsko-sigurnosnoj integraciji. Sada, nakon godine dana, mogu se - jamačno - donijeti ocjene kako su i u kojoj mjeri ostvarene te bitne zadaće hrvatske vanjske politike. 2. Ostvarenje suverene vlasti na državnom području Početak prošle godine dočekali smo s mandatom UNPROFOR-a, koji je neuspješno provodio tzv. Vance-ov plan prema kojem su na području Hrvatske postojala 4 područja pod zaštitom UN. Mirovne su snage svojim "neutralnim" i "nepristranim" odnosom prema neprestanom protivljenju pobunjenih Srba za ponovno uspostavljanje hrvatske vlasti, u stvari pomagale održanje okupacije. S obzirom na to, da su takvo stanje pobunjeni Srbi koristili za sve čvršće povezivanje tzv. srpske krajinske republike s "ostalim srpskim zemljama", igrajući se države s predsjednikom, vladom, vojskom i posebnom valutom - na početku 1995. donijeli smo odluku o otkazu mandata mirovnih snaga. Na uporno zauzimanje međunarodnih čimbenika - koji su se uplašili da bi to moglo dovesti do proširenja, pa i općeg ratnog sukoba - pristali smo, nakon mog susreta i dogovora sa potpredsjednikom SAD Al Gorom, na novi, promijenjeni mandat mirovnih snaga pod imenom UNCRO (Rezolucija 981 Vijeća sigurnosti od 31. ožujka 1995. kojom je ukinut mandat UNPROFOR-u). Dobili smo čvrsta uvjeravanja da će se tijekom novog, promijenjenog mandata ostvariti mirna reintegracija. Međutim, ni UNCRO snage nisu bile sposobne provesti reintegraciju okupiranih područja u cjelokupni državni sustav Hrvatske, jer su pobunjeni Srbi i dalje izigravali oživotvorenje rezolucija Vijeća sigurnosti, i konkretne dogovore o prekidu vatre i o postupnoj reintegraciji uspostavom gospodarskih i prometnih veza. Nakon što se očitovalo da srpski pobunjenici ne pristaju na mirnu reintegraciju, donio sam odluku da se vojno-redarstvenim pothvatom onemogući terorističko ometanje prometa i uvede pravni poredak na dotad okupirano područje zapadne Slavonije. Velike ratne pobjede Hrvatske vojske promijenile su strateške odnose, i omogućile mirovnu inicijativu država tzv. Kontaktne skupine pod vodstvom SAD. Hrvatske pobjede konačno su srušile mit o srpskoj vojnoj snazi i premoći, mit u koji su vjerovali ne samo Srbi, nego i veliki dio zapadnih vojnih stručnjaka i političara. Tim smo pobjedama osigurali strateške interese, štoviše i samu budućnost samostalne i suverene hrvatske države, jer više ne može biti ugrožena iz samog njezina središta. Učvrstili smo međunarodni položaj Hrvatske, postigavši da ona postane, kao glavna regionalna sila, strateški partner Sjedinjenih Američkih Država na ovom prostoru, i nezamjenjiv čimbenik u stvaranju novog međunarodnog poretka u ovom dijelu Europe. 3. Okončanje krize u Bosni i Hercegovini Od početka agresije, na Hrvatsku i BiH, bilo je očito da je kriza u BiH jedna od najzamršenijih kriza u današnjem svijetu, zbog dubokih uzroka civilizacijsko-vjerskih, kulturnih i nacionalnih ili političkih suprotnosti, uvjetovanih ne samo nasljeđem povijesti. Na osnovi tih spoznaja osobno sam još na početku 1993. predlagao da se SAD odlučnije uključe u rješavanje te krize i da jedino NATO, kao vjerodostojna vojna sila, može osigurati mir, koji treba i nametnuti onima koji ne prihvate političko rješenje. No, tek su promijenjenom strateškom situacijom, do koje je došlo nakon hrvatskih vojnih uspjeha, stvorene pretpostavke za mirovnu inicijativu država Kontaktne skupine - SAD, Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Rusije - pod vodstvom SAD, štoćereći i pretpostavke za postizanje daytonskih sporazuma te za njihovo potpisivanje u Parizu. Nakon "Oluje" Hrvatska je sa svojim snagama bila u mogućnosti da nastavi operacije za oslobađanje Banja Luke i hrvatskog Podunavlja. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti, zbog procjena da bi novih 300.000 - 500.000 izbjeglica, iz tih područja, neizbježno dovelo do izravnog uključivanja Jugoslavije u sukob, i tako do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore. Pošto smo dobili čvrsta jamstva za mirno vraćanje okupiranih područja, na konferenciji u Daytonu Hrvatska je bila najuvaženiji konstruktivni čimbenik. Uspješan završetak te konferencije značio je kraj rata, dolazak mira i početak stvaranja novog međunarodnog poretka na ovom području. Sporazumom u Daytonu dogovoreno je ustavno uređenje BiH, po kojem ona ostaje ili postaje složena država - pod nazivom Bosna i Hercegovina - koju čine dva ravnopravna entiteta, Federacija BiH i Srpska Republika. Zajamčena je ravnopravnost hrvatskog naroda, kao konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini i u Federaciji bošnjačko-hrvatskoj. Da međunarodni čimbenici u svojoj zamisli stvaranja mira, i novog poretka na ovom prostoru, pridaju posebnu važnost Federaciji, svjedoči činjenica da je Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH, koji su potpisali predstavnici hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda, ovjerovljen potpisima svjedočenja predstavnika SAD, Europske unije i Njemačke. Sporazum su potpisali: Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine; Krešimir Zubak, predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine; dr. Haris Silajdžić, predsjednik Vlade Bosne i Hercegovine; Jadranko Prlić, dopredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine; Predsjednik Hrvatske, uz tekst: "Predsjednik Republike Hrvatske podržava odredbu ovog sporazuma i pomagat će u njegovoj punoj primjeni". Ističući tu činjenicu, ne smijemo, međutim, zaboraviti da o budućnosti BiH, i uopće čitavog prostora bivše Jugoslavije, očito ima različitih primisli. O njihovu postojanju očito svjedoči i jedno usputno pismo, koje su u Daytonu trebali potpisati Izetbegović i Milošević, uz daytonski sporazum u kojem se predlaže, među inima, razmatranje carinske unije između BiH i sadašnje Jugoslavije. Kao dodatak Sporazuma o Federaciji, potpisan je i Prijelazni statut Mostara, prema kojemu će Mostar biti jedinstven grad s nekoliko općina. Također su potpisani sporazumi, o povratku hrvatskih i bošnjačko-muslimanskih izbjeglica, u pojedine gradove u Federaciji, te muslimanskih izbjeglica s područja Velike Kladuše i Cazina, koji su (njih oko 30.000) izbjegli u Hrvatsku pred muslimanskom vlašću, nakon slamanja srpske opsade Bihaća. U svezi s ovim sporazumom, treba spomenuti da su te izbjeglice pristale samo dijelom na povratak, tek kad je s vladom predsjednika Izetbegovića dogovoreno da im se zajamči sigurnost prisutnošću posebnog hrvatsko-tursko-sarajevskog redarstvenog odreda. Opstojnost i ravnopravnost hrvatskog naroda u Federaciji BiH, na osnovi njegove trajne povezanosti s Hrvatskom, osigurana je Sporazumom o uspostavi Zajedničkog vijeća za suradnju Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i Federacijom bošnjačko-hrvatskom. Taj su sporazum u Daytonu pripremili, a u Parizu potpisali Predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i predsjednik Federacije Krešimir Zubak. Zajedničko vijeće bavit će se: poticanjem, strateškim planiranjem i usklađivanjem suradnje na svim područjima gospodarskog, kulturnog i znanstvenog života, usklađivanjem vanjske i obrambene politike, te svim pitanjima od obostranog interesa. Zajedničko vijeće ima četrnaest članova s tim da je predsjednik Vijeća Predsjednik Hrvatske, a potpredsjednik Predsjednik Predsjedništva BiH. Sporazum o rješenju krize u Bosni i Hercegovini postignut je pod vodstvom SAD, uz sudjelovanje ostalih država tzv. Kontaktne skupine: Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Rusije. Tim glavnim međunarodnim čimbenicima bilo je najvažnije postići mirno rješenje krize, trajanje koje bi moglo dovesti inače ne samo do još većih ratnih strahota, nego do proširenja sukoba, s možebitnim civilizacijskim posljedicama. U rješavanju bosanske krize, glavni međunarodni čimbenici polazili su od stanja nastalog četverogodišnjim ratom, s tim da se ono, u razgraničenju između Federacije i Srpske Republike, uobliči prema ranije predviđenoj osnovi 51:49 posto, bez obzira što je faktično stanje nakon naših uspjeha bilo 54 posto, skoro 55 posto u korist Federacije. Da bi se to postiglo, hrvatska delegacija morala je pristati na odstupanje područja Mrkonjić Grad - Šipovo, ali joj je za uzvrat srpska strana na naše uporno zahtijevanje morala ustupiti područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Prema tome, Hrvatska nije izgubila Bosansku Posavinu u Daytonu, već ju je dijelom vratila, na podlozi svojih pobjeda i svoje politike. Bosansku Posavinu izgubila je Republika Bosna i Hercegovina u ratu, usprkos tomu što smo za njezinu obranu slali i postrojbe Hrvatske vojske, za što smo bili tada optuživani pred svijetom kao agresori. Uz izravnu hrvatsku pomoć održalo se jedino područje Orašja, ali unatoč izravnog sudjelovanja Hrvatske vojske i zapovjedi za obranu, pao je Bosanski Brod, zbog čega sam imenovao dvije komisije (listopad 1992.). Uzroci gubitka tog područja bili su u nesrazmjeru snaga, ali i zbog izbjeglištva posavskog pučanstva u Slavoniju, te zbog velikog stradanja slavonskih gradova i velikih žrtava koje smo imali zbog rata u Posavini. (Samo kroz bolnicu u Slavonskom Brodu prošlo je više od sedam tisuća ranjenih u Bosanskoj Posavini.) Svojim udjelom u ratu u Bosni i Hercegovini, Hrvatska je u najvećoj mogućoj mjeri zaštitila tamošnji hrvatski narod, pružila pomoć bošnjačko-muslimanskom narodu, a vojnim pobjedama u zapadnoj Bosni i Sporazumom o Federaciji osigurala i strateške interese hrvatske države. U cjelini, ulogu Hrvatske u mirovnom procesu pozitivno je ocijenila čitava svjetska javnost, a većina političara i ozbiljnih svjetskih komentatora ocjenjuju da je iz rata i iz mirovnih pregovora jedino Hrvatska izašla kao stvarni, veliki, pobjednik. Unatoč tome, takav ishod glede Bosanske Posavine bolan je za cijeli hrvatski narod, a posebno je težak Hrvatima iz tog područja. Koliko god treba s njima suosjećati, toliko treba razumjeti nužnost prihvaćanja daytonskog sporazuma, jer je on u interesu hrvatskog naroda u cjelini. Izostanak područja, koje je izgubljeno ratom, bit će nadoknađeno područjem koje je hrvatski narod dobio u zapadnoj Bosni, gdje će - kao i u zapadnoj i istočnoj Slavoniji - Hrvati iz Posavine moći naći novi miran i siguran dom, ako se ne stvore uvjeti za povratak. (Hina - nastavlja se) msj/db bn 151250 MET jan 96