IZVJEŠĆE PREDSJEDNIKA TUĐMANA (II)

II. DOMOVINSKI RAT, OSLOBOĐENJE OKUPIRANIH PODRUČJA I ORUŽANE SNAGE Na početku 1995. godine bilo je još pod okupacijom srpskih pobunjenika, odnosno jugosrpske vojske 11.051 čkm hrvatskog terotorija, ili oko 20 posto kopnenog, odnosno 12 posto ukupnog državnog teritorija. Nakon što su srpski odmetnici (noću 28./29. travnja 1995.) terorističkim napadom na civilne putnike na autocesti kod Okučana demonstrativno odbacili postignut sporazum, o postupnom prometnom i gospodarskom uključivanju okupiranih područja u ustavnopravni poredak hrvatske države, donio sam odluku da se pravni poredak u zapadnoj Slavoniji uspostavi vojno-redarstvenim snagama. Okupirano područje zapadne Slavonije oslobođeno je pothvatom "Bljesak" (1. i 2. svibnja 1995.) za svega 36 sati. Na tom području, pobunjeni Srbi imali su vojnu snagu jačine 4.000 ljudi u sastavu 18. zapadnoslavonskog korpusa, i osim toga dobrovoljno ili prisilno naoružano čitavo stanovništvo (oko 12.000), s dobro utvrđenim položajima, i u šumama s pripremljenim skladištima streljiva za dugotrajno ratovanje. S naše strane sudjelovale su postrojbe 1., 2., 3. i 5. gardijske brigade, 1. hrvatskog gardijskog zbora, 81. gardijske bojne, pričuvne i domobranske postrojbe zbornih područja Bjelovar, Osijek i Zagreb, posebne redarstvene postrojbe i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. O žestini neprijateljskog otpora govore naši gubici: 60 poginulih i 186 ranjenih. Srpske odmetničke snage bile su razbijene u cijelosti, dio ih se predao, a s ostacima otišla je i većina civilnog pučanstva u Bosnu. Strani vojni promatrači, i analitičari, bili su iznenađeni uspjehom i profesionalnom učinkovitosti hrvatskih oružanih snaga, ali su još uvijek izražavali sumnje da bi Hrvatska mogla takvo što ponoviti u kninskoj krajini. Kao osvetu za doživljeni poraz u zapadnoj Slavoniji, te da bi nas zastrašili sa svojim raspoloživom raketnom tehnikom, srpski su pobunjenici, po nalogu Martića, izvršili teroristički napadaj raketama "Orkan" na grad Zagreb (2. i 3. svibnja 1995. g.), a posljedice su bile 5 poginulih i 203 ranjenih (od kojih 19 djece). I nakon što smo munjevitim "Bljeskom" oslobodili zapadnu Slavoniju, predlagali smo Beogradu i Kninu mirno uključenje okupiranih područja na osnovi jamstva etničkih i ljudskih prava. Istodobno smo, za 5. obljetnicu Dana državnosti, pripremili vojni mimohod na Jarunu, da bi hrvatskoj i svjetskoj javnosti pokazali što smo stvorili, u uvjetima potpunog embarga na naoružavanje, i s kakvom oružanom silom raspolažemo. Hrvatski se narod prvi puta mogao uvjeriti da njegova država raspolaže sa suvremenom oružanom silom, a strani vojni promatrači bili su začuđeni, koliko tehnikom, toliko još i više izvježbanošću i dojmom koji je ostavio časnički i vojnički sastav. Bez obzira na sve, kninski pobunjenici ne odustaju od svojih nakana da i pod cijenu rata provedu otcjepljenje od hrvatske države, i ujedinjenje s bosanskim Srbima. U tom cilju, zajedno s bosanskim Srbima, napadaju zaštićenu zonu Bihaća. Pad Bihaća prijetio je humanitarnom katastrofom (poput Srebrenice i Žepe), i ugrozom strateških interesa Hrvatske. Stoga smo na sastanku državnih vodstava Hrvatske i Republike i Federacije BiH, u Splitu 22. srpnja 1995., prihvatili poziv za pružanje vojne pomoći Bosni. U vojnoj operaciji u jugozapadnom području Bosne, u srpnju i kolovozu oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč, čime je prekinuta glavna prometnica koja je spajala Knin s ostalim Srbima. Osim odterećenja pritiska na bihaćko područje ti su vojni uspjesi bili priprema za oslobođenje kninskog područja. Pošto su me, predstojnik moga Ureda Hrvoje Šarinić i savjetnik Ivić Pašalić, izvijestili da na pregovorima, koji su nakon Beograda vođeni i u Ženevi, pobunjeni Srbi ne prihvaćaju naše uvjete, donio sam odluku da oružane snage obave oslobađanje okupiranog područja Banije, Korduna, Like i Dalmacije s Kninom. Operacija "Oluja" počela je 4. kolovoza i završila potpunim porazom pobunjenika 7. kolovoza, nakon svega 84 sati. Hrvatski se barjak zavijorio na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza, a već 6. kolovoza, kao državni poglavar posjetio sam Knin, nekadašnji prijestolni grad hrvatskog kralja Zvonimira, koji su jugokomunistička armija i srpski ekstremisti pretvorili u glavni grad tzv. Srpske republike Krajine. Na taj se način zorno očitovala činjenica, da je za svagda riješen glavni unutarnji problem hrvatske države. Tim, do tada najvećim, pothvatom hrvatskih oružanih snaga, operacijom "Oluja", oslobođeno je 7.940 čkm okupiranog teritorija (14 posto kopnenog ili oko 9 posto cijelog hrvatskog teritorija). U to vrijeme imali smo pod oružjem oko 200.000 ljudi, a izravno je u operaciji sudjelovalo 138.000 pripadnika HV, MUP-a i HVO (116.000 pripadnika Hrvatske vojske, 14.500 pripadnika redarstvenih snaga i 7.500 pripadnika HVO), sljedećih postrojbi: 1., 2., 4., 7. i 9. gardijska brigada, 81. gardijska bojna, 1. hrvatski gardijski zdrug, 28 pričuvnih brigada i 18 domobranskih pukovnija iz svih 6 zbornih područja i sastavi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Njima su, na bojišnici dugoj 630 kilometara, bile suprotstavljene jake srpske snage, koje su činili: 7. kninski, 39. banijski, 21. kordunski, 15. lički korpus, te korpus specijalnih snaga, ukupne jačine oko 31.000 vojnika. Srpske snage imale su oko 300 tenkova, 425 topova i minobacača, 170 oklopnih transportera i 230 protuzračnih oruđa. O žestini borbi i otpora govori podatak da su naše žrtve iznosile 228 poginulih, 15 nestalih i 1.205 ranjenih boraca. Iz oslobođenog područja otišlo je u svemu oko 90.000 srpskog stanovništva, usprkos pozivima - mojim i hrvatske Vlade - da se svima, osim ratnim zločincima, jamče sva građanska i manjinska prava. Oslobađanje središnjih dijelova Hrvatske s Kninom, imalo je za Hrvatsku političko, strateško i gospodarsko značenje od neprocjenjive i dalekosežne sudbonosne važnosti. Nakon točno 4 godine, 1 mjesec i 2 dana, 26. kolovoza 1995. ponovno je uspostavljen redovni željeznički promet između sjeverne i dalmatinske Hrvatske. Taj povijesni čin obilježili smo, "Vlakom slobode", u kojem je na putu od Zagreba do Splita preko Knina bilo gotovo svo hrvatsko državno vodstvo i simbolično, prisutnošću brojnih predstavnika, sva domovinska i iseljena Hrvatska. Način na koji je narod dočekivao "Vlak slobode" na svim usputnim postajama, i cijelim putem uz prugu, govorio je o svijesti i ponosu hrvatskih ljudi zbog napokon slobodne zemlje. Neposredno nakon operacije "Oluja", u skladu sa sporazumom s vodstvom Republike i Federacije BiH, hrvatske vojsne snage nastavile su tijekom kolovoza i rujna, zajedno s HVO i u suradnji s Armijom BiH, operacije u jugozapadnoj Bosni. U toj su operaciji oslobođena šira područja Bosanskog Grahova, Bosanskog Petrovca, Glamoča, Drvara, Ključa, Mrkonjić Grada, Šipova i Jajca. Istovremeno postrojbe BiH oslobodile su Sanski Most i Donji Vakuf, pa je tada pod nadzorom hrvatskih i bosanskih snaga bilo više od 54 posto teritorija BiH. U oslobađanju jugozapadne Bosne sudjelovale su postrojbe 1., 2. i 3. gardijske brigade HVO, druge postrojbe HVO, te postrojbe 4. i 7. gardijske brigade HV, i 1. hrvatskog gardijskog zdruga. U svim vojno-redarstvenim pothvatima u 1995. godini hrvatske oružane snage imale su 473 poginulih, 2.017 ranjenih, što je razmjerno znatno manje negoli u ratnim primjerima drugih vojski. Oslobađanjem središnjih hrvatskih područja, od zapadne Slavonije do Knina i Benkovca, omogućen je povratak: nakon "Bljeska" za 49.000 prognanika, a nakon "Oluje" za još 130.000 hrvatskih ljudi. Pod hrvatski suverenitet vraćeno je više od 10 posto nacionalnog bogatstva, dok su troškovi prometnih usluga smanjeni za 20 do 30 posto; proradio je naftovod; otvorena je autocesta Zagreb - Lipovac (Bajakovo), a u elektroenergetski sustav uključene su 4 hidrocentrale, snaga kojih je jednaka hrvatskom dijelu nuklearke u Krškom. Oslobođenjem 8.500 čkm privremeno okupiranoga područja, Hrvatska je zadobila vojnu materijalnu vrijednost od približno 2 milijarde kuna (9 vojarni, 27 skladišta, 4 vojna vježbališta, 8 ostalih vojnih objekata, 2 zračne luke), te golem ratni plijen: preko 400 tenkova, oklopnih i drugih namjenskih vozila, 10 zrakoplova, preko 350 komada teškog topničkog i protuzračnog oruđa, te više od 12 milijuna komada raznog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava. Kao državni poglavar, i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Hrvatske dodijelio sam, u ime Domovine, priznanja u obliku odlikovanja zaslužnim sudionicima Domovinskog rata. U prvom redu palim, nestalim i ranjenim vitezovima, među kojima se osobito ističu: generali Blago Zadro i Andrija Matijaš, brigadiri Ivan Čanić, Ivan Rebrina, Predrag Matanović, Stjepan Grgac, Ante Šaškor, pukovnici Tvrtko Miloš, Branimir Anić, Damir Tomljanović, Ludvig Pavlović, pilot brigadir Antun Radoš, piloti pukovnici Mirko Vukušić, Marko Živković, Miroslav Peris, letači poručnici Ante Plazibat i Rade Griva, pilot pukovnik Rudolf Perešin, koji je nestao tijekom operacije "Bljesak", iz HRM bojnik Denis Špika i dočasnici Nikola Perleta, Miodrag Perkušić i Siniša Tkalec, ali i mnogi drugi ne manje zaslužni junaci. Kao znak priznanja i počasti za sudjelovanje u operacijama "Bljesak", "Ljeto '95", "Oluja", i u "Iznimnim pothvatima", ustanovio sam posebne medalje kojima su odlikovani svi sudionici. Za istaknute ratne zasluge u čitavom Domovinskom ratu, i posebno u 1995. godini, najzaslužnijima je dodijeljeno 4.774 visokih vojnih odlikovanja. Pri kraju je i dodjela Spomenice domovinskog rata, koja se dodjeljuje svim vojnim i civilnim sudionicima. (Do sada ih je dodijeljeno 337.000). Veliki broj vojnika, dočasnika i časnika promaknut je u više činove. U čitavom Domovinskom ratu, od 1991. - 1995. hrvatski narod imao je sljedeće ljudske žrtve: u Republici Hrvatskoj ukupno 13.583 poginulih i nestalih, te 37.180 ranjenih. U BiH Hrvati su imali 9.909 poginulih i nestalih i 20.649 ranjenih. Prema tome, ukupni hrvatski gubici iznose 23.492 poginulih i nestalih te 57.000 ranjenih osoba, što sveukupno čini 81.000 stradalih osoba. Od toga u Republici Hrvatskoj 50.000 ili 62 posto, a u BiH 30.000 ili 38 posto. To je 1,8 posto od ukupnog broja Hrvata u RH i BiH, ali broj žrtava u RH čini svega 1,4 posto od ukupnog hrvatskog stanovništva u RH, a u BiH 4 posto od hrvatskog stanovništva u BiH. U odnosu na ukupne žrtve, od 1,8 posto u Domovinskom ratu, hrvatske žrtve u II. svjetskom ratu iznosile su točno 5,9 posto od ukupnog hrvatskog pučanstva. Ukupne materijalne žrtve Hrvatske iznose oko 149 milijardi kuna (oko 27 milijardi američkih dolara), prema dosad utvrđenim, izravnim ratnim štetama. Oštećeno je, ili uništeno, oko 25 posto proizvodnih gospodarskih kapaciteta, 9 posto stambenog fonda, što čini oko 145.000 stambenih jedinica, oštećeni su, ili potpuno uništeni, brojni nepokretni spomenici kulture, oteta je golema hrvatska imovina u zemljama bivše zajednice. U navedeni iznos još nisu uključene vrijednosti oduzete vojne imovine, štete na području ekologije, štete na pokretnoj spomeničkoj baštini, gubici u prometnoj i gospodarskoj strukturi, te sve posredne štete. (Hina - nastavlja se) msj/db bn 151153 MET jan 96