VJESNIK: TEŽNJA PRAVOMU BOGATSTVU

ZAGREB, 2. siječnja (Hina) - Nakon isteka stare i ususret novoj godini, Maja Freundlich u svojoj redovitoj kolumni u sutrašnjem Vjesniku piše o onome što nas očekuje i čemu težimo. Izdvojivši kao jednu od težnji - nastojanje da živimo bolje, imamo više novca i mogućnosti rada, zarade, užitka, odnosno "standard u kakvomu Europa uživa već pedeset godina" i stvaranje nečeg "što ćemo ostaviti djeci u naslijeđe" - novinarka se prisjeća "prvih prijelomnih pitanja". Navodi kako je prvo bilo pitanje "o političkom pluralizmu i višestranačkom sustavu", kada je većina hrvatskog naroda tražila "pravu višestranačku demokraciju" i "političku neovisnost o Beogradu" i nastavlja: "Zbog slijeda političkih zbivanja, ponajviše onih poteklih iz Srbije, postavilo se zatim dramatično pitanje razvrgavanja nasilničke jugoslavenske ugovorne zajednice. To pitanje postavljeno je hrvatskomu Saboru, u kojemu su komunisti još uglavnom bili u istoj stranci, onoj što se 'demokratski mijenjala'. I ti promijenjeni demokrati, drhtavim su se glasom usprotivili nestanku jugoslavenskog sna. Na rubu suza upozoravali su kako je hrvatska državna samostalnost, zapravo, ludost. Prijetili su Hrvatskoj srpskom vojnom intervencijom i nudili poraz prije otpora, strah namjesto odvažnosti, novu Jugoslaviju namjesto slobode. Tvrdili su kako je sloboda pogubna". Opisujući što se događalo nakon odluke Hrvata da izaberu slobodu, novinarka nastavlja: "Čim je propao pokušaj odvraćanja Hrvata od samostalnosti, čim su ostali bez većine kojoj su se ponadali, komunisti su od toga trenutka dalje, morali početi napadati sve što je Hrvatska kao država poduzela. Više ništa nije moglo biti dobro. Valjalo je dokazati kako ta država ne valja, kako nema pravo na opstanak, pa je valjalo za svaki njezin potez tvrditi kako nije dobar. (...) Konstantom komunističkoga napada na hrvatsku državu i njezinu izvršnu vlast, bilo je pitanje BiH i sudjelovanja Hrvatske u tamošnjem ratu. Hrvatska, prema komunističkom mišljenju, nije smjela dopremiti oružje tamošnjim Hrvatima, a ulazak redovitih hrvatskih vojnika na tlo BiH proglašen je agresijom. No, kad je Hrvatska u nedavnim bojevima ondje krenula u siloviti pobjednički hod, kad je postalo posve jasnim kako je Hrvatska vojska jedina svjetska i europska vojska, koja se nije bojala usprotiviti se srpskom nacizmu na tlu BiH, kad je prvi put od početka rata ustuknuo srpski osvajač, kad je napokon bio prisiljen moliti za pregovore, koje je dotad bahato ubijajući odbijao - tad su hrvatski komunisti zaurlali 'niste smjeli stati, morali ste se nastaviti boriti za Banju Luku, Posavinu, i tako dalje, i tako dalje'. Oni, koji su svaki korak Hrvatske vojske na bosanskom tlu proglašavali agresorskim upadom na tuđe tlo, sad su se našli pozvanima da ustvrde kako je Hrvatska 'nemoralno napustila Hrvate u Posavini, jer nije nastavila ratovati na tlu 'tuđe države''", komentira novinarka. Vrativši se na kraju članka ponovno ideji bogatijeg života, stvaranju zajedničkih vrijednosti i reda u državi, novinarka piše: "nema nikakve dvojbe o tomu kako će se opet na političkom tržištu pojaviti različite ponude. Komunisti su već prije nekoga vremena osjetili socijalne teškoće i nepravde kao bolnu točku ratnoga društva. Angažirali su i sve svoje sindikate i sve svoje stranke i strančice, što su ih poosnivali i etnički očistili od Hrvata. No, pitanje je, koliko će prostora ostati za velike šuplje komunističke riječi, znane nam iz nedavne prošlosti, u dobu u kojemu će ljudi, ostavivši rat iza sebe, težiti pravomu bogatstvu. Komunizam, znamo iz osobnog iskustva, nosi solidarnu bijedu, ali nikad i zajedničko bogatstvo. Ne treba sumnjati u valjanost instinkta što nas već pet godina vodi nepogrešivim stazama. Ne treba sumnjati u to da će Hrvati znati osjetiti gdje je za njih najveća korist". (Hina) dd 022344 MET jan 96