ITALIJA - CORRIERE DELLA SERA - INTERVIEW BETTIZA - 17. XII.

Ž4=ITALIJA Ž1=CORRIERE DELLA SERA ž2=17. XII. 1997. Ž3=Bettiza: bez revanšizma, odvedimo ih u EU "'Na Jadranu je uvijek postojalo ponešto povijesnog zlopamćenja između Talijana i slavenskoga svijeta. Tako je na stanovit način i dalje. Tako svaki put kad ekstremisti jedne ili druge strane bace šibicu, nađu more benzina spremnog za paljenje. Sada bi tamo gdje je davno bio vrlo civilizirani Mletački zaljev, i naši najrazdraženiji ezuli i hrvatski borci trebali napokon doći k pameti. Pameti koju bi mogli stvoriti samo veliki formalni sporazumi između Rima i Zagreba, uz našu konkretnu i dosljednu vanjsku politiku, oslobođene dvojbenosti i bez nostalgičnih revanšizama onih koji tu obalu drže izgubljenom Italijom. Jest izgubljena, baš tako. I potrebna je jasnoća da bi presahnuo zdenac otrova. Nadam se da će to donijeti Scalfarov posjet. No postoje i opasnosti.' Enzo Bettiza, najugledniji među gotovo 350 tisuća Istrana i Dalmatinaca iz poslijeratne dijaspore, proturječnih raspoloženja očekuje rezultate misije našeg šefa države jednoj od ključnih nacija na Balkanu. Želi vjerovati da će rezultati biti pozitivni, ali je i neodlučan. Da bi ga se razumjelo, navodi preporuku koju je Tommaseo uputio Talijanima i Slavenima u XIX. stoljeću: 'Ujedinjeni protiv Austrije'; sada bi, kaže, trebali biti 'ujedinjeni za Europu'. Prijam u Bruxelles jedini je put za uklanjanje i zadnjih netolerancija i na tom putu moramo imati ulogu jamca i prijevoznika.' Pa ipak, baš u načinu na koji se može obaviti ta uloga, krije se poneka zamka. Prva je opasnost da se zapne na diplomatskim spletkama što novinar-pisac pojašnjava ovako: 'Aktivnost naše vanjske politike je sama po sebi dobra stvar, odgovara stvarnosti Italije kao glavne regionalna sile. Samo što i dalje imamo puno različitih vanjskih politika, previše njih: Dinijevu (ili vladinu), Prodijevu (kao predsjednika Vijeća), Scalfarovu (ponekad emotivnu kako se vidjelo u Libanonu), D'Aleminu (dakle njegove stranke)... Rascjepkanost koja nas ostavlja bez riječi. Što primjerice znači činjenica da se, dok Predsjednik sprema kovčege za Hrvatsku, ministar vanjskih nalazi u Beogradu? Ako su ta dva putovanja usklađena, u nazočnosti smo makijavelizma visoke klase, na granici nepromišljenosti, a inače se plovi u hirovitu dvosmislenost. Zapravo, nije da treba biti 'protiv' Srba, no od njih ponajprije treba zahtijevati jasnu igru. Na tom je kriznom području svaki korak osjetljiv: sa Slobodanom Miloševićem, glavnim odgovornim za sukob koji je još čvrsto na vlasti; s Crnom Gorom koja se želi odcijepiti; sa 54 ratna zločinca koji nisu izručeni sudu u Den Haagu... Napokon: potrebni su ustrajnost i jasnoća, ne himba.' Potrebno je dakle koordinirati ambicije 'ostpolitike' sa željom za 'težinom', čak i sklapanjem novih poslova (već smo prvi gospodarski partner). Međutim, neki bi htjeli da Rim razvije i ulogu nacije-majke, a to su ezuli iz '45. Za Bettizu, prijeporan problem oko zahtjeva povrata imovine je pogrješan: 'To je ostatak iz rata, razmirica koja je oslabila tijekom pola stoljeća i koja se poput pitanja imovine, drži konzularnom u smislu da se može rješavati na razini glavnih konzula, jamačno nije tema vanjske politike.' Rečenica koja umanjuje značenje i zbog koje će pobjesniti preživjeli iz dijaspore. Ljudi koje autor 'Egzila' drži 'ekstremnim dijelovima, koji gaje nemoguće nostalgije i koji hiperpolemičnim razgovorom ne pomažu očuvanju naših 'kolonija' u Istri... ljudi nestalnog talijanizma budući da su prihvatili asimilaciju.' 'Stvar konfiscirane imovine i očuvanja kulture naše manjine riješit će se samo u europskom okružju. Jer kad ćemo u Europu odvesti 4 milijuna Hrvata, spasit ćemo i 25-30 tisuća tamošnjih Talijana koji će od tog trenutka biti zaštićeni zahvaljujući zajedničkim zakonima.' No Bettiza vidi druge dvije opasnosti za Scalfara. 'Nadam se da se neće upuštati u lekcije demokracije Tuđmanu, ocu neizbježno autoritarnog režima za zemlju koja izlazi iz mraka komunizma i četiri godine strašnoga rata: ta ista Italija, poslije pola stoljeća formalne demokracije, još nije potpuna demokracija, pa stoga ne trebamo nikoga poučavati.' Tu je zatim i uzajamno optuživanje onih koji bi željeli da barem svečano vraćanje povijesne istine (o fojbama i raznom nasilju) bude preliminaran čin svakom dijalogu sa Zagrebom: 'Savjetujem Predsjedniku da ne popusti napasti povjesničara budući da na današnje Hrvate ne možemo svaliti krivnju tadašnjih jugoslavenskih komunista kojima su, osim svega, pomagali talijanski komunisti. Inače nema izlaza'" - piše Marzio Breda. 180145 MET dec 97