ŠVICARSKA - NZZ - EUROPA - 13. XII.

Ž4=ŠVICARSKA Ž1=NEUE ZEURCHER ZEITUNG Ž2=13. XII. 1997. Ž3=Europa otvorena prema Istoku "Dok NATO bez zastoja požuruje prijam tri srednjoistočne države, Europska unija (EU) pokušava se osloboditi iz šikare proturječnosti koje prijanjaju na njezino vlastito proširenje na Istok. Ipak je na vrhu u Luxemburgu dala znak za početak 'pristupnog procesa'. Čini se i da su prošla vremena kad se povećanje članstva načelno pokušavalo izigrati protiv produbljivanja integracije. No Francuska oklijeva i upozorava na to, s pravom, da Unija nije obavila svoje domaće zadaće i da zapravo nije spremna za ekspanziju. Kada će biti ako ne sada? 'Europe whole and free' ostala je osam godina poslije rušenja berlinskog zida obećanje čije ispunjenje zapadnom dijelu kontinenta predstavlja veći napor nego srednjem i istočnom. O neumjerenoj žurbi, protiv koje se političari i stručnjaci svih vrsta ne umaraju upozoravati, ne može biti ni govora ni pri proširenju NATO-a niti EU-a. Zapadne demokracije i njihove ne baš osobito jake vlade očito trebaju jako puno vremena kako bi shvatile i probavile izmijenjeno klimatsko stanje Europe i iz toga izvukle ispravne zaključke i svoja vrata otvorila Istoku. U Luxemburgu vođe država operiraju formulom tehnokratskog prizvuka 'diferencijacija bez diskriminacije', očito da bi uveli red u postupak i da bi utišali razočarane. Među kandidatima se stvaraju dva razreda: Poljska, Češka Republika, Mađarska, Slovenija i Estonija (Cipar je poseban slučaj) smiju ući u vlak, Rumunjska, Bugarska, Slovačka, Letonija i Litva ostaju u čekaonici. Države EU-a nikoga ne žele svjesno 'diskriminirati'. No 'diferencijacija' onih koji žele pristupiti drži se nužnom jer se ne želi preopteretiti prijamni kapacitet Unije kakva je danas. Onima dakako, kojima je 'euro-speak' teži i natjecateljima koje su u stanovitoj mjeri izdiferencirali, to će ipak izgledati kao diskriminacija. Njihovo se oduševljenje pri povratku u Europu hladi. Poslije njemačkog ujedinjenja EU je oslobođene zemlje istočno od demontiranog željeznog zastora različitim mjerama obvezala na dugo približavanje: pridružbeni sporazumi, različite pomoći, otvaranja tržišta, dakako opremljeno posebnim reciprocitetom od kojeg će države EU-a i same jednako - ako ne i više - profitirati. Zahtijevaju se unutarnje reforme, a od novih se demokracija ustrajno traži da raščiste sukobe sa svojim susjedima. Na taj je način puno toga i postignuto; ipak je to bila svjesna taktika zadržavanja. Dvojbe u ozbiljnost pružene ruke nisu sasma nestale ni do danas. Kad bi bilo po volji Francuske, o pristupu novih članica ne bi se ništa odlučilo dok u osnovnim crtama ne bude jasno financiranje. I reforma zajedničkih institucija koja je na konferenciji vlada u Amsterdamu odgođena za poslije 2000. godine, po francuskom bi se mišljenju morala obaviti prije konačne odluke o novim članovima EU-a. Nijemci i Nizozemci koji bi ujedno željeli smanjiti svoja netto plaćanja Bruxellesu, ne žele riskirati da neki prijepor oko financija dalje otegne povećanje EU-a. Od ostalih država samo Britanci jasno ustraju na skorom početku pristupnih pregovora. Viziji ujedinjene Europe prijeti propast od sitničavog natezanja oko interesa. Razlozi za odugovlačenje su višeslojni. U Amsterdamu odlučeni zastoj reforme cementira stvarno stanje. Države članice će vrlo oprezno prilaziti svakom koraku izgradnje i uvijek će uključivati stanke kad se radi o međusobnim pregovorima o diobi pravih i vjerojatnih tereta. Oni koji vjeruju da proširenjem na Istok gube, pozivaju se na argument visokih troškova: koliko je politički proširenje poželjno, toliko je državama članicama i skupo. Financijska opterećenja da su jedva podnošljiva. Kočničari u sadašnjem 'ustavu' EU-a imaju iskušani instrument. Troškovi, samo troškovi - ne šanse i dobitci - obilježavaju i druge odnose političke rasprave u Europi. Nitko ne poriče da su istočnoeuropske članice relativno dugo bile upućene na transferna plaćanja iz bruxelleskog proračuna. No onaj tko gleda malo dalje mogao bi ustanoviti da će proširenje EU-a - baš kao i NATO-a - općenito donijeti prednosti. Trgovina EU-a sa srednjom istočnom Europom se od 1989. unatoč svim preprekama više nego utrostručila. Isprepletanje s tim prostorom sve je veće sa članstvom u EU ili bez njega. Učlanjenje zemalja gospodarski zaostalih u usporedbi sa Zapadnom Europom u disciplinirajuće 'acquis communautaire' moglo bi potaknuti dinamiku i gospodarski rast što bi i na Zapadu djelovalo oživljavajuće. Čak bi i tako zastrašujuća transferna plaćanja imala taj djelomični učinak jer bi se njima plaćali uvozi ponajprije iz EU-a. Proširenje na Istok ne izaziva samo gospodarske troškove, ono donosi i značajnu gospodarsku korist. Zahvaćanje na Istok ponajprije u Parizu pothranjuje staru sumnju da se tu propagira strategija koja služi tomu da se središte i Istok Europe učine njemačkom zonom utjecaja. Francusku zamisao 'trojke', redovitog sastanka na vrhu šefova vlada i država Francuske, Njemačke i Rusije može se u tom odnosu smatrati pokušajem stvaranja ravnoteže. Gotovo već grčevita francuska težnja za svjetskopolitičkim utjecajem usmjerava se na već prevladane pojmove i djeluje nametljivo. Njemački utjecaj na Istoku ionako raste; u institucionalnim okvirima bio bi bolje okupljen u proširenoj EU jer ona ipak osigurava razgovor svih država članica - argument 'umetanja' kojeg primjenjuje savezni kancelar Kohl. Osim toga na vrata kuca Turska, kandidat s dobrim i uvjerljivim razlozima za pristup koju ne treba više zadržavati. Ako luksemburški premijer nešto nepromišljeno pojašnjava, da Ankara ne može biti na istoj stubi s izabranima jer se u Turskoj obavljaju mučenja, a u drugim zemljama ne, onda je to praktički prijeporno i vrlo usko gledanje stvari: NATO i Vijeće Europe vrlo dobro žive s Turskom kao članicom. EU ne bi trebala ići putem koji zatvaranje i kulturni nacionalizam ističe kao zvijezdu vodilju. Ta bi zvijezda mogla odvesti samo u zabludu. EU je pod znatnim pritiskom. U svjetlu njezine povijesti razumljivo je zašto se sada čini preopterećenom. Jednom pati od porođajnih pogrješaka - nedostaje joj velika namjena, 'finalitet' kako to zovu Francuzi, koji bi joj pomogao svladati zapreke. Unija zatim mora donijeti osjetljive odluke glede eura i euro-kluba za što francusko-njemačka razilaženja zasad ne pripremaju dobro tlo. Trebala bi se prihvatiti reformi svojih institucija, početi novo oblikovanje strukturnih fondova i zajedničke agrarne politike prije nego što definitivno može doći do prijama novih članica. No proširenje je najvažnije od svih pitanja. Odgovor na njega dopušta zaključke hoće li se nastaviti ujedinjenje država Europe i hoće li se iskoristiti prigoda koja se nudi za stvaranje europskog mirovnog poretka ili ne. Na raspolaganju nema beskonačno puno vremena" - drži komentator lista H. K. 150208 MET dec 97