ITALIJA - LA REPUBBLICA - GRIJEŠNICI - 31. X.

Ž4=ITALIJA Ž1=LA REPUBBLICA Ž2A=31. X. 1997. Ž3=Laici grješnici ne traže oprost "Postoji problem oprosta te, druga strana medalje - problem krivnje; ali tu se ne govori o privatnim krivnjama i oprostima, govori se o povijesnim i političkim odgovornostima, dakle o zločinima počinjenim protiv čovječnosti u ime zabludjelih ideologija, konceptualnih pogrješaka, vjerskih i utopijskih utvara. Taj problem krivnje i oprosta dostigao je svoj vrhunac prije puno godina, počev od holokausta i nacističkih logora smrti kojima se s pravom uz bok stavljaju logori sovjetskog komunizma, pokolji kineske crvene straže, masakri Pola Pota i njegova stravičnog režima. Poslije kratkog vremenskog odmaka došla je ruandska klaonica, zatim Bosna, zatim vječna i nikada zarasla palestinska rana i na posljetku alžirski masakri sa ženama i djecom kao prvim i žrtvenim ciljem. Dakle cijeli se planet pokazuje kao beskrajna kosturnica, izazvana kolektivnim zločinima različito nadahnutim i počinjenim, ali izjednačenim istim porivom razornog nasilja kojemu nema usporedbe ni u jednoj drugoj životinjskoj vrsti. Niti dvadeseto stoljeće nije ekskluzivno sjedište tih zločina koji su stari koliko je stara ljudska povijest. Kako to? Odakle ta jedinstvenost, ta užasna anomalija koja je samo ljudska? Kako stvorenje napravljeno po slici i prilici Stvoritelja postaje zločinac i sav njegov napredak obilježen zločinima? Mnogi - i to ne od danas - mislili su da zločin, pogotovo ako je kolektivan i politički - dolazi od slabosti apsolutne Istine: nestao ili oslabljen odnos s Bogom značio bi manje moralnu Božju zapovijed i čovjek bi se našao gol i izgubljen, bez cilja i nade, bez izgleda i na nagradu i na kaznu, dakle sveden na položaj zvijeri među zvijerima. Zločin bi dakle bio posljedica, izravan učinak nihilizma, gubitka Apsolutnog i morala ovisnog o tuđim zakonima koji iz toga proizlazi. No je li doista tako? Slušajući 'isprike' koje Papa već godinama nudi u ime Crkve za pogrješke i prijestupe koje je počinila, reklo bi se da nije. To traženje isprike, to hrabro priznavanje krivnje i pogrješaka, dakle odgovornosti, odnosi se na djela koja je počinila Crkva u ime Apsolutnog, apsolutizirajući vlastitu istinu i uništavajući potpuno istinu drugih. Ne može se dakle udaljavanjem čovjeka od Boga pojasniti njegova kriminogena tendencija. No kasno traženje isprike i oprosta od Pape, navodi i na drugo, ne baš nevažno razmišljanje: pogrješke i grijesi koje je počinila Crkva protiv svojeg vlastitog morala nisu osamljena djela koja bi se mogla svesti na neku sporadičnu nezgodu, nego pokrivaju barem jedno tisućljeće ako ih želimo identificirati s početkom Križarskih ratova, pokoljem albigenza i bogumila i tako dalje. Tijekom tisućljeća je dakle jedna institucija bila najveći čuvar Mojsijevih zapovjedi i Kristovih poruka o ljubavi, a njezino je bratstvo sustavno skrnavilo svoj vlastiti temelj, da se ne govori o simoniji i golemoj količini postupaka za koje bi se prije reklo da su nadahnuti demonom nego Bogom.(...) Problem je dakle drugi, analiza vodi dublje, puno dublje. Iza problema krivnje, oprosta i odgovornosti nazire se srž, a to je pitanje istine. Postoji li istina? Postoji li samo jedna istina? Nemojmo se šaliti. To je tema i prati nas otkako se čovjeka podigao sa zemlje i počeo misliti, otkako je svjestan da mora umrijeti, otkako je izgovorio Ja i stvorio lik Boga kako se ne bi osjećao napušten i sam pred vlastitom smrću.(...) Zločin čovjeka protiv čovjeka je zlo. Čovjeka potiču dva nagona zapisana u njegov genetski kod, nagon individualnog opstanka (egoizam) i nagon opstanka vrste (solidarni moral). Nisu potrebne vanjske zapovijedi da bi se utemeljio moral; on je utemeljen biološki i svoja formalna obilježja dobiva od kulture epohe. Neprestan sukob ta dva osnovna nagona čini životopis vrste i njezinih pojedinačnih sastavnica. Zločin se događa svaki put kada egoistični poriv pojedinca ili skupine nadvlada i poništi onaj moralni. Ali oprez: isti bi se zločin dogodio kad bi egoistički poriv bio poništen i kad bi individua odustala od borbe za vlastiti opstanak: i to bi bio zločin čovjeka protiv samoga sebe a i, ponovno, protiv vrste. Postoji li krivnja? Postoji li krivnja u sukobu između egoizma i morala? Mandeville, autor parabole pčela primijenjene na ljudska društva, gdje se individualni egoizmi pretvaraju u druge kolektivne dobrobiti, odgovorio bi da ne, da krivnja ne postoji. No u onima koji muče, ubijaju, napuštaju bijedu; u onima koji bistro i svjesno divljaju protiv čovjeka akcijama ili čak propustima, postoji li krivnja? Da, to je odgovornost i krivnja. Bi li oni to trebali priznati i ispovijediti? Da, morali bi. Da bi dobili oprost? Rekao bih: da bi se spasili za čovječanstvo koje su izgubili zbog svoje krivnje, da bi ponovno zadobili svoje mjesto unutar vrste protiv koje su počinili zločin. Može li ih se obvezati na priznanje? I to bi bio kriminalni čin i dakle ne mora biti predviđen. (...) Glede oprosta, on će doći ili neće, odluka je liberalna i subjektivna, ne može postojati uzročno-posljedična veza između ispovijedi i oprosta. No ideologija, kako se oblikuje ideologija i oni koju su je stvorili (ako je uopće moguća tako specifična i jedinstvena ovlast) sa stajališta ovlasti krivnje i odgovornosti?" Autor članka se u nastavku osvrće na članak objavljen u listu 'Corriere della Sera' prošle nedjelje u kojem Galli della Loggia piše o krivnji i laicima i njihovoj šutnji o vlastitoj krivnji. "Što bi dakle laici trebali učiniti da zadovolje Della Loggiu i da smanje njegov dragocjeni bijes? Da jedan po jedan priznaju da su krivi? Da jedan po jedan na sebe preuzmu ideologijske zločine iluminizma, možda spinozizma, možda kantizma, svakako hegelizma? Da poruše kipove? Da ukinu imena ulica? Eto, pred tako presudnim zahtjevima se teško povući. Ne znam mogu li se umiješati, u laičkoj kulturi nisam ni papa, ni biskup, ni paroh. Samo sam običan laik i mogu govoriti kao takav. Evo, ukratko, mojih odgovora: 1. Budući da držim, sve do dokaza da je suprotno, da je i Galli della Loggia laik i da se takvim osjeća, onu 'mea culpa' u ime sviju nas radi već dulje vrijeme. Dakle, nije istina da se laici ne kaju i da se ne okrivljuju: Ernesto je to učinio za sve nas. Hvala. 2. Ja se međutim odvajam. Ne vjerujem zapravo da iluministi, spinozisti, kantisti, hegelijanci i tako dalje snose ikakvu odgovornost za nacističke, i sovjetske, i kineske, i tako dalje pokolje. Ništa više nego što bi američki ustav iz Philadelphije i George Washington i ostali osnivači Sjedinjenih Američkih Država mogli biti pozvani na odgovornost zbog genocida nad indijanskim narodima i zbog gubitka crnačkih robova. Ili ne? 3. Pokorno i sa strane bilježim da Jean-Jacques Rousseau ne dijeli mišljenje iluminista, ali je zapravo prvi romantičar kulturne europske povijesti. 4. U 'Jadnicima' Victora Hugoa dječak Gavroche koji se borio zajedno s pobunjenim republikancima na pariškim barikadama 1830. pjeva rugalicu žbirima Louisa Philippea koji su pucali na njega. Pjesmica je: 'Je suis tombe par terre/c'est la fault a Voltaire/le nez dans le ruisseau/c'est la fault a Rousseau', iskreno, u mojim godinama, dražesna Gavrocheova rugalica nije za mene. 5. Naposljetku, bez Voltairea, bez Kanta i, dopuštam si reći, i bez Marxa, Freuda, Einsteina i Keynesa, ne bismo sebe mogli nazvati modernima. Moramo li ih sve spaliti? I s kim bismo ostali? S De Maistreom i sa Slogom Pija IX.? Hvala ne. Kako bilo, već smo rekli: Ernesto je govorio za sve nas. Ostatak je tišina" - piše među ostalim Eugenio Scalfari. 030545 MET nov 97