NY TIMES, 25. XI., HEDGES

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE NEW YORK TIMES Ž2=25. XI. 1997. Ž3=Tri načina bosanskih škola da se iz povijesti nikad ne nauči "Gavrilo Princip 28. je lipnja 1914. u Sarajevu ubio austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda. Bio je to povod Prvom svjetskom ratu. Što on predstavlja za Bosnu, s obzirom na taj svoj čin? Srednjoškolski udžbenik namijenjen srpskim učenicima naziva ga 'junakom i pjesnikom.' Hrvatski ga udžbenik naziva 'ubojicom kojeg su Srbi obučili da počini taj teroristički čin.' Muslimanska verzija tog događaja Principa naziva 'nacionalistom čija su djela izazvala antisrpske pobune, koje su zaustavile redarstvene snage svih triju etničkih skupina'", piše Chris Hedges. "Kad su Muslimani, Srbi i Hrvati bili dio Jugoslavije pod komunističkom vladavinom, svi su oni učili iz istih udžbenika. Ti su udžbenici Principa prikazivali kao junaka. Povijest, koja je ovih dana u Bosni prilično zbunjujuća, postaje još neprikladnija budući da se učenici razdvaju po etničkim linijama, kako bi ih se učile različite verzije povijesti, umjetnosti i jezika. Daytonski je sporazum Bosnu zamislio kao jednu državu s jednom vladom. No ona je zapravo podijeljena na srpsku republiku i muslimansko - hrvatsku federaciju. Veoma disfunkcionalna, ta federacija tek prividno vlada obim skupinama; svaka od njih ima vlastitu enklavu i bazu moći. Glavne etničke skupine - Muslimani, pravoslavni Srbi te rimokatolički Hrvati - tako imaju nadzor nad svojim najvažnijim kulturnim institucijama. 'Ovo je kraj', izjavio je urednik neovisnog časopisa Dani, Senad Pećanin. 'U našim školama stvaramo aparthejd.' Mnogi učenici, posebice oni Srbi, Hrvati i Muslimani koji žive u iščezavajućim miješanim područjima u Bosni, zbunjeni su pokušajima da se učenici odrede i obrazuju prema svojem etničkom statusu. 'Neki sam dan sjedio u učionici', izjavio je srpski srednjoškolac iz Sarajeva, Branko Babić (19), 'i učitelj nam je podijelio obrazac u koji smo trebali upisati jesmo li Srbi, Muslimani ili Hrvati. Rečeno nam je da ćemo prema etničkoj pripadnosti biti podijeljeni u različite razrede. To nije tražio nitko od nas.' Prije rata, mnoga su sela u Bosni, usprkos unutrašnjoj homogenosti, održavala skladan suživot u etnički miješanim skupinama. No godine nasilnog 'etničkog čišćenja' izbrisale su ta područja, u kojima su različite nacionalnosti živjele, ako već ne zajedno, tad bar jedne uz druge. Etnički izgoni također su drastično promijenili učestalost međusobnog miješanja u većim i tradicionalno raznolikijim gradovima - čak i u Sarajevu, gdje su prije rata tri skupine živjele relativno skladno. Sad je republika bosanskih Srba, u kojoj danas živi malo Muslimana i Hrvata, prihvatila nove udžbenike koje je izdalo srbijansko ministarstvo obrazovanja u Beogradu. A u često gnjevnoj federaciji etničkih Hrvata i Muslimana, Hrvati koriste udžbenike koje je tiskalo ministarstvo prosvjete u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, dok je bosanska vlada u Sarajevu tiskala udžbenike za Muslimane, s islamskim vjerskim simbolima na koricama. Umjesto da poduzme korake za integraciju učenika u miješanim urbanim područjima, ministarstvo obrazovanja muslimansko - hrvatske federacije sad predlaže da se muslimanskim i hrvatskim učenicima ponude odvojene škole, zasebni razredi unutar iste škole - ili barem odvojena predavanja iz 'nacionalnih predmeta.' 'Tu se radi o temeljnim ljudskim pravima', izjavio je ministar obrazovanja Fahrudin Rizvanbegović za tjednik Ljiljan. 'Mi svim nacijama moramo dati pravo izbora, a hoće li oni to pravo koristiti, ovisi o njima.' No taj plan ne sadrži odredbe za djecu iz miješanih brakova, niti za etničke Srbe koji žive na teritoriju federacije. U školama u kojima su već stvoreni odvojeni razredi, učenici kažu da raste broj razmirica između etničkih skupina. Srpski sociolog iz Sarajeva, Dušan Šehovac, priča kako je njegova 17-godišnja kćerka iz škole došla kući 'u suzama, zbog komentara o srpskim agresorima.' '10 se dana nije željela vratiti u školu', izjavio je g. Šehovac. 'Mnogi njezini prijatelji sad prelaze liniju na rubu grada, da bi išli u škole koje vode bosanski Srbi te tako izbjegli ismijavanje i mučenje.' U udžbenicima se nude različite interpretacije svakog značajnog događaja u povijesti Bosne i Jugoslavije, a često uz njih idu i opširne teorije urote o tamnoj ulozi protivničkih etničkih skupina. Primjerice, muslimanske skupine prikazuju Otomansko carstvo, koje je u Bosni trajalo 500 godina, kao zlatno razdoblje prosvijećenosti; Srbi i Hrvati to razdoblje proklinju kao stoljeća 'surove okupacije.' Stvaranje Kraljevine Jugoslavije poslije Prvog svjetskog rata u srpskim se knjigama prikazuje kao trenutak 'oslobođenja', a u hrvatskim kao 'srpska urota s ciljem stvaranja Velike Srbije', koja je Hrvatski status svela na 'kolonijalni.' Muslimanski udžbenici kažu da su vođe Srba i Hrvata 'izvršile pritisak' na bosanske Muslimane protiv njihove volje, kako bi se oni pridružili jugoslavenskoj zajednici. Muslimanski srednjoškolski udžbenik povijesti o razdoblju između dva svjetska rata piše u poglavljima naslovljenim s 'Progoni i nasilje protiv Muslimana u Sandžaku' (području u južnoj Srbiji) te 'Dokinuće autonomije islamske zajednice u Bosni.' Hrvatski povijesni udžbenici, kao i srpski, nikad ne obrađuju Bosnu kao posebno područje, a njihovi naslovi koji se bave tim razdobljem pričaju drukčiju priču: 'Gubitak hrvatskih teritorija', 'Hrvatski se narod opire diktaturi.' Srpski udžbenici kraljevinu, koja je odbačena nakon njemačke okupacije Jugoslavije 1941., opisuju kao 'otvorenu i tolerantnu demokraciju.' Učenicima se objašnjava da su hrvatski nacionalisti, uz potporu Vatikana 'kao svoj cilj prihvatili uništenje Jugoslavije'; Muslimani tog razdoblja prikazani su kao narod koji 'pokušava podijeliti Jugoslaviju.' Hrvatski povijesni udžbenici priznaju pokolj Srba, Židova i Cigana u Drugom svjetskom ratu, od ruke kvislinškog poretka kojeg su u Zagrebu uspostavili nacisti. No oni također posvećuju dosta stranica napadima rojalističkih srbijanskih postrojbi, četnika. Muslimanski udžbenici napadno izbjegavaju dati pojedinosti surove uloge muslimanskih vojnih postrojbi koje su muslimanske vjerske vođe organizirale u Sarajevu, a koje su se zajedno sa silama Osovine borile u Bosni. Srbijanski udžbenici, međutim, idu u velike pojedinosti o ratnim zločinima koje su muslimanski i hrvatski 'fašisti' počinili nad srpskim narodom, preskačući istovremeno zločine koje su četnici počinili u suradnji s njemačkim i talijanskim okupatorima. Svi udžbenici imaju barem jednu zajedničku stvar: gnušanje prema Titu, komunističkom vođi koji je državu vodio od 1945. do 1980. te je bio nepokolebljiv protivnik nacionalističkih pokreta koji su trenutačno na vlasti. Hrvatski povijesni udžbenik kaže da je on 'vodio lagodan život te zatvarao svoje političke protivnike.' Srpske se učenike uči da je on bio 'zatvorski čuvar srpskog naroda.' Muslimani ga optužuju za njegov ateizam i ometanje uspostavljanja bosanske države. Ono što bi udžbenici također mogli reći jest kako je Tito snosio krivnju za stavljanje obrazovanja u službu propagande. U njegovo vrijeme, školski su udžbenici slavili vladajuće komuniste, izostavili velike dijelove povijesti koja se nije uklapala u njihovu ideologiju te su nametnuli snažan kult ličnosti u kojima se provjeravalo znanje učenika o manjim te često mitskim događajima iz Titova života. Zaista, mnogi stručnjaci vjeruju da je komunistički sustav obrazovanja pomogao pripremiti teren današnjem etničkom bijesu, jer je u cijelosti izostavio duboke etničke sukobe koji postoje u jugoslavenskoj povijesti. Umjesto toga, poricalo se postojanje takvih problema - što je pristup koji jednako dijeli kao i novi pokušaji da se učenici hrane isključivo simultanim - i proturječnim - sjećanjima na patnje svih triju skupina. Dok udžbenici dolaze do novije povijesti, razlike poprimaju apsurdne razmjere: svaka strana krivi onu drugu za rat u Bosni te ne spominje zločine ili pogreške koje su počinile njihove vlastite vođe ili borci. Muslimane se uči da su Srbi 'napali našu zemlju' i započeli rat. Srbe se uči da su 'Muslimani, uz pomoć mudžahedinskih boraca iz Pakistana, Iraka i Irana, počeli kampanju genocida protiv Srba, koja je zamalo uspjela.' Hrvatski učenici doznaju da su se hrvatske snage u 'domovinskom ratu' obranile od 'srpskih i muslimanskih agresora.' Što se Bosne tiče, mladi Hrvati i Srbi opetovano se u svojim udžbenicima povijesti podsjećaju da ona ne postoji kao zasebna nacija te da nikad kao takva nije ni postojala. Hrvatskim se učenicima u Bosni govori da je njihov glavni grad Zagreb, dok se etničke Srbe uči da je njihov glavni grad Beograd u susjednoj Srbiji." 260256 MET nov 97