PARIZ, 25. studenoga (Hina) - Arhivske snimke, čini se, mogu dokazivati što god želimo, a i sve je više povijesnih emisija na televizijskim ekranima, čemu pogoduje iznenadno i neočekivano otvaranje dosad nedostupnih arhiva istočnih
zemalja, CIA-e, Pentagona, MI5, piše u posljednjem broju francuski mjesečnik "Le Monde diplomatique".
PARIZ, 25. studenoga (Hina) - Arhivske snimke, čini se, mogu
dokazivati što god želimo, a i sve je više povijesnih emisija na
televizijskim ekranima, čemu pogoduje iznenadno i neočekivano
otvaranje dosad nedostupnih arhiva istočnih zemalja, CIA-e,
Pentagona, MI5, piše u posljednjem broju francuski mjesečnik "Le
Monde diplomatique". #L#
Kad su privatno gledali film "Oklopnjača Potemkin" (1926.), vojne
zapovjednike zapadnih sila posebno se dojmio njegov peti i
posljednji dio u kojem pobunjenički brod na kraju staje na čelo
ruskih ratnih brodova iz Odese. Ali - zapadna ministarstva obrane
nije toliko zabrinula sposobnost revoltirane posade da već 1905.
godine prenese na ostale mornare revolucionarni duh, povuče ih za
sobom, koliko su veliku pozornost zapadni admiraliteti pridali
broju, kakvoći i snazi brodovlja za koje dotad nisu niti sanjali da
mogu značiti toliku opasnost. I, logično, odlučili su bolje
opremiti vlastitu flotu kako bi uravnotežili odnos snaga.
Nepotreban oprez i uzaludan trud. Evo što se stvarno dogodilo
tijekom snimanja "Oklopnjače Potemkin". Sergej Mihajlovič
Eisenstein dogovorio je s admiralom ruske flote da ova krene tek kad
mu s obale rukom da znak. Neki njegov pomoćnik nepredviđeno je
mahnuo rukom, a admiral je to protumačio kao očekivani znak i
zapovjedio polazak. Kamera nije bila spremna za snimanje, a
povratak više nije bio moguć. Filmska ekipa bila je užasnuta.
Jedino je Eisenstein ostao hladnokrvan. Mirno je rekao: "Flota je
otišla, ali nema veze, to ćemo popraviti nekakvom arhivskom
snimkom". A arhivska snimka kojom se poslužio prikazivala je
isplovljavanje njemačke eskadre.
Pouka, ili bolje - nemoralnost te priče ne leži u Eisensteinovoj
smicalici. Na kraju krajeva, oni koji su vidjeli nemontirani
filmski materijal za 'realistično' dokumentarno djelo "Zemlja bez
kruha" (Las Hurdes/Tierra sin pan), koji je Luis Bunuel snimio
godine 1932. i u kojem se bavi krajnjim siromaštvom seljaka iz toga
planinskog kraja Španjolske, znaju da je pun lažnih montaža i
višestrukih kadrova bolesne djece na samrti koja to zapravo nisu.
Ne: pouka zadnjeg dijela "Oklopnjače Potemkin" leži u tomu slijepom
vjerovanju, iz kojeg nisu isključeni ni vojni stručnjaci, u
beskrajnom povjerenju u 'istinitost' slika.
Slikama se nikada nije prestalo igrati, bile one i arhivske. Budući
da ga je neki njemački časnik ometao, snimatelj zadužen da
zabilježi susret Petaina i Hitlera u Montoireu, u listopadu 1940.,
propustio je sam trenutak rukovanja. Stoga je taj prizor za buduće
naraštaje očuvan tako da je dodan naknadno. Beznačajna prijevara:
malo laži, ali unutar prave istine - rukovanje je ubačeno u kadar
koji je nesretnim slučajem ispušten.
"Kad čovjek naleti na neki dotad skriveni dokument, odmah pomisli
da je riječ o 'otkrivanju prave istine', a arhivske snimke, kao i
bilo koje snimke, iako sadržavaju istinu, ni u kojem slučaju je ne
izriču. Treba ih znati procijeniti, usporediti, smjestiti ih u
povijesne okvire. Stoga više volim termin 'dokument' tako dugo dok
mu se provjerom doista ne dodijeli status neosporive arhivske
snimke", kazala je Sylvie Lindeperg, povjesničarka filma i
autorica knjige "Ekrani iz sjene, Drugi svjetski rat u francuskom
filmu", objavljene ove godine u Parizu.
Jean-Louis Comolli, cijenjeni autor dokumentarnih filmova i
profesor filma koji već godinama teoretizira o tanašnoj granici
između istine i laži, iznio je svoje mišljenje: "Slike nas, zbog
svoje očitosti, odmah obuzimaju i nepogrešivo proizvode učinak
istinitosti. Međutim, istina je uvijek konstrukcija. Na filmu sve,
čak i najbanalnija pojedinost, postaje uzorkom, i tako gledatelju
sustavno nameće doživljaj iznimnosti."
"Arhivi, kao problem vezan uz baštinu, jedno su od najvažnijih
pitanja s kraja ovog stoljeća", kaže Jean-Louis Comolli. "Snimanje
vidljivog svijeta postoji tek jedno stoljeće. Riječ je o gomilanju
koje počinje pritiskati društvenu savjest. Svi nam ovi primjeri
pokazuju da se sve manje radi o povijesti iako nasljeđujemo sve više
i više snimljenih tragova. Prikazivati arhive zapravo znači
ponovno otvoriti pitanje njihova značenja, a tu je velika
vjerojatnost da se čovjek prevari. Nema 'sirovih', 'pravih'
arhiva. Postoji jedino želja da usvojimo povijest jer je snimljena
na filmu. Ali ta 'revitalizacija' nužno mora proći kroz montažu,
dakle, kroz subjektivan postupak. Oni koje to obeshrabruje i koji
od otkrivenih arhivskih dokumenata očekuju nepobitne dokaze
fanatici su, vjernici u širem smislu riječi."
(Hina) rug/bnš bnš
250942 MET nov 97