NJEMAČKA/FAZ - PRILIKE U SRBIJI

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=20. XI. 1997. Ž3=Srbija u teškoćama "Srbija je kao nikad dosad usredotočena na svoj jug, na Kosovo. Mit o Kosovu, kolijevki srpstva, srpske crkve i srpske državnosti, najsvetijem dijelu srpskog tla, i dalje je aktualan. No, 90 posto stanovništva Kosova pripada albanskoj kulturnoj naciji. Budući da se Milošević mora pomiriti s visokom stopom nataliteta kosovskih Albanaca, pokušao je ublažiti njezine posljedice. Socijalna i kulturna represija trebala je najnadarenije pojedince među albanskim stanovništvom otjerati u emigraciju, a ostale poniziti do statusa građana nižega reda koji nisu svjesni ni svog identiteta i nemaju svoj jezik. Ta računica nije se mogla pokazati točnom. Albanski narod na Kosovu povukao se na nekoliko godina u stanje nijemog pasivnog otpora, ali čini se da je njegovo strpljenje na samom kraju. Ipak rješenje je danas još teže nego prije. Nosioci velikosrpskog nacionalizma na Kosovu i u ostalim dijelovima Srbije prisiljeni su od 1995. gledati kopnjenje srpskog ratnog plijena u Hrvatskoj te vjerojatno neće dopustiti Albancima da postanu odlučujuća etnička skupina na Kosovu. Iz Beograda se povremeno doznaje da bi Milošević možda bio spreman vratiti Kosovu dio autonomije koju mu je 1989. i 1990. oduzeo, praćen trijumfalnim klicanjem svojih velikosrba - ako na nekom drugom mjestu dobije odgovarajuću nacionalnu kompenzaciju. Što bi to moglo biti? Možda odvojeni srpski pristup moru na crnogorskom dijelu jadranske obale? No, ovih se mjeseci Crna Gora brzim tempom sve više udaljuje od Srbije. Taj proces nije bezuvjetno put bez povratka, ali nitko u Beogradu ne može se uzdati da će Crna Gora ponovno postati satelit. Nova Jugoslavija, sastavljena od Srbije i Crne Gore, obuhvaća zapravo samo Srbiju, nazvanu ukrasnim imenom koje laska njezinim hegemonističkim težnjama. Milošević ni u Bosni neće lako naći kompenzaciju za bitne ustupke Albancima na Kosovu. 'Republika srpska', uspostavljena po njegovoj volji na bosanskohercegovačkom teritoriju - riječ je o polovici Bosne i Hercegovine koju su osvojile srpske oružane snage - obećaje sve drugo samo ne jedinstvo i stabilnost. Gospođa Plavšić nastoji uz pomoć zapadnih sila, u prvom redu Amerike, uspostaviti čvrst nadzor nad Banjom Lukom. Ona zna da područje pod njezinom vlašću - koliko god na kraju veliko bilo - neće moći opstati samo po sebi te da ne treba ništa očekivati ni od Srbije koju je rat gospodarski i općenito civilizacijski uništio. Stoga se gospođa Plavšić utekla pomoći zapadnih sila i pokušava se neupadljivo povezati s 'federacijom', drugom, muslimansko-hrvatskom polovicom Bosne i Hercegovine. Na taj bi se način mogla sa svojim dijelom 'republike srpske' približiti čak i Hrvatskoj koja bez obzira na veliki teret, preostao nakon srpskog osvajačkog rata, raspolaže znatnom gospodarskom snagom. Krenu li događaji tim smjerom, dio 'republike srpske' koji danas s Pala nadziru Karadžić i Krajišnik mogao bi prije ili poslije zaključiti da je priključenje tom procesu ipak najmanje zlo. Amerika usmjerava događaje, računajući da će na taj način najbrže ponovno ujediniti raspalu Bosnu i Hercegovinu u 'multikulturalnu državu'. Bez obzira na manju ili veću dozu realizma u tom očekivanju, Srbija u dogledno vrijeme ne bi mogla u Bosni očekivati od takvog razvoja događaja dobit kojom bi se Milošević mogao pohvaliti pred svojim nezasitnim velikosrbima. No, sve dok je s juga tišti neriješeno kosovsko pitanje, sužavajući njezin politički i vojni manevarski prostor, Srbija ne može na sjeveru krenuti u novi oružani pohod. Stoga se Hrvatska postupno osjeća sve sigurnije, prateći kako joj Milošević bez žestokog otpora prepušta posljednje dijelove osvojenog hrvatskog teritorija koju većina pojednostavljeno naziva 'istočnom Slavonijom'. Doduše, na tom su području česti slučajevi sabotaže koja vuče korijene u Srbiji i u najmanju ruku ima Miloševićev blagoslov. No, čini se da je riječ o Miloševićevim ustupcima u istočnoj Slavoniji, ali i u Srbiji - možda o ustupcima Šešelju koji ima dobre izglede da u drugom krugu izbora u prosincu ove godine postane srpskim predsjednikom nakon što se Milošević odlučio za predsjedničku dužnost u novoj dvočlanoj jugoslavenskoj federaciji. Milošević se miri s činjenicom da mu njegov rat s Hrvatskom na kraju nije donio ni jedan jedini dodatni kvadratni kilometar teritorija. On treba Hrvatsku kroz koju vode svi putovi od Srbije prema srednjoj, zapadnoj i sjevernoj Europi i čini se da se nada da će iz Hrvatske jednog dana najprije dobiti tehničku potporu za obnovu zastarjelih ili čak urušenih infrastruktura u Srbiji. Stoga Milošević želi što više ubrzati proces normalizacije odnosa između Srbije i Hrvatske - uspostavu punih diplomatskih odnosa, sklapanje sporazuma o prometu, gospodarstvu, zdravstvu i ostalo. Zagreb želi da se stvari odvijaju nešto polaganije - jedna za drugom. No, Hrvatska istodobno želi iskoristiti povoljan sklop prilika i povoljan trenutak. Naime, Milošević vjerojatno neće biti tako pristupačan kada Srbija ponovno ojača", dodaje Johann Georg Reissmueller. 210422 MET nov 97