5 SLOBODNA-ĐUKIĆEV PROMAŠAJ-VUKMAN 20-11

Ž1=SLOBODNA DALMACIJA Ž2=20. XI. 1997. Ž3=Đukićev promašaj Otvoreno pismo što ga je predsjedniku RH dr. Tuđmanu poslao saborski zastupnik Milan Đukić, analizira Zoran Vukman. Ocjenjujući kako Đukić "arogantno i posebno nekulturnim i uvredljivim tonom docira dr. Franji Tuđmanu bez elementarnog poštovanja osobe i institucije predsjednika države", Vukman piše kako bi Đukić kao saborski zastupnik "morao barem znati za osnove političke kulture i kulture osobnog i javnog komuniciranja", istaknuvši kako "njegov stil i njegov domet... podsjeća na srpsku ultimativnu i prijeteću retoriku iz devedeset i prve. (...) Iako se do sada Đukić činio politički neuravnoteženim, ozbiljnost optužaba navedenih u pismu pamfletu i prijetnje međunarodnom zajednicom upućuju na pretpostavku da je ovoga puta riječ o pismu s predumišljajem, o zloćudnoj pripremi terena za moguće nove ucjene Hrvatske i nove pritiske na hrvatskog Predsjednika da jednoj nacionalnoj manjini osigura povlastice koje nadilaze sve europske standarde i uopće status bilo koje druge manjine u Hrvatskoj", piše Vukman. Drži kako stoga Đukićev nastup "nije nimalo bezazlen, jer izlazi iz dosadašnjih okvira njegovih redikuloznih i hipertrofiranih političkih naklapanja, a u skladu sa sve drskijim pokušajima revizije Domovinskog rata i uloge Srba u njemu". Činjenicu da Đukić u pismu 'daje do znanja' da Srbi nisu 'tkivo raka, koga je odstranio jer ono nepredvidivo i iznenada bukne', "čime je u nastupu nadahnuća i nesuvislosti zapravo uvrijedio svoje sunarodnjake jer je u namjeri da izrekne prijetnju 'događanjem srpskog naroda', zaboravio kako je sam posredno ustvrdio da su Srbi kancerogeno tkivo u Hrvatskoj koje 'iznenada i nepredvidivo bukne'", Vukman ovako komentira: "Budući da je uvijek u nekoj krajnosti, Đukić još nije shvatio da kao takav političar nije više potreban ni vlastitim sunarodnjacima, a posebno ne onima koji doista Hrvatsku prihvaćaju kao svoju domovinu. On povrh svega odbija prihvatiti da su Srbi u Hrvatskoj nacionalna manjina, a ustavne promjene doživljava kao 'posljednji stadij etničkog čišćenja Srba iz RH' javno optužujući Predsjednika za zločin nad jednom manjinom. Milan Đukić se vjerojatno više ne sjeća da su Srbe iz Hrvatske etnički očistili upravo oni njegovi vođe koji su prije sedam-osam godina imali sličnu retoriku poput ove njegove u pismu Predsjedniku i koji su se poput njega pozivali na apsolutne 'interese srpskog naroda' iznad kojih nema nikoga i ničega. Ipak, valja vjerovati kako će jedina posljedica ovog otvorenog pisma biti činjenica da je Milan Đukić još jednom promašio i vrijeme i prostor, a možda čak i - državu". 200147 MET nov 97