NJEMAČKA - TAZ - ŽIVOT U BOSNI - 19. XI.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=DIE TAGESZEITUNG Ž2A=19. XI. 1997. Ž3=Uvježbavanje opstanka u podijeljenoj zemlji "Kupola u ratu razorene narodne knjižnice ponovno je izgrađena. Mnoge su knjige doduše izgubljene ali izgradnja koju u prvom redu financira austrijski novac, vraća gradu optimistički lik. Otkako opet tijekom cijelog dana ima i struje i plina, otkako gradska uprava uvjerljivo tvrdi da će čak i voda uskoro opet poteći, stanovnici se sve više vraćaju starom ritmu života. U gustom automobilskom prometu zastoji su pravilo, ulična rasvjeta i semafori funkcioniraju. Tko ima nesreću, zaustavljaju ga zbog prekoračenja dopuštene brzine. U starom gradu ljudi se guraju, leteći trgovci nude svoju robu, dućani su puni voća i namirnica. Čak je opet nazočno i 'fino' Sarajevo sa skupom odjećom, nakitom i skupocjenim pokućstvom u izlozima. Šokirani su samo oni koji su upravo gledali film 'Savršeni krug' koji igra već pola godine. Jer film bosanskog režisera Ademira Kenovića koji priča o dvoje izbjegličke djece u opkoljenom Sarajevu, opet podsjeća na ono što se događalo tijekom rata. Otvoreno je i dobro posjećeno stotine restauranta i glazbenih kavana. U cappuccinu i kavi osobito rado uživaju suradnici međunarodnih organizacija koji su od Daytonskog sporazuma u gradu postavili svoje glavne stožere. Ti stranci postali su gospodarski čimbenik. Ponekim vlasnicima kuća do pristojnog prihoda pomažu u prvom redu visoke najamnine od 600 do tri tisuće maraka. I bolji restauranti i noćni klubovi žive od onih koji uz visoke plaće i uglavnom kao 'samci' obavljaju svoje ugovorne zadaće. Vojnici SFOR-a su naprotiv u vojarnama i samo ih se 'službeno' može vidjeti u gradu. U dijelu grada Velešiću koji se nalazi na brdu zapadno od staroga grada, ljupke obiteljske kuće i moderni stambeni blokovi govore o tomu da tu prije rata nipošto nije vladalo siromaštvo. 'Poslovnost u gradu vara', kaže Samir Pandža. Iako se 30-godišnjak održava iznad vode prevođenjem i sitnim poslovima, drži da je za većinu stanovnika Sarajeva stanje crno. 'Dućani su ponovno otvoreni, s novcem rođaka iz inozemstva neki mogu nešto i kupiti. No tu se skoro ništa ne proizvodi. Više od polovice stanovništva nema stalni posao.' Tvornica Volkswagena ipak želi u Vogošći, pogonu kojega su Srbi demontirali, izrađivati buduće Škode, a i novac za obnovu uskoro će poteći. 'No ljudi su tako pesimistički kako nisu bili ni tijekom rata. Starci dobivaju preračunano 120 maraka mirovine.' Za većinu je život nepodnošljiv. 'Skoro svi obrazovani ljudi žele otići.' Tako i Milan. 37-godišnji umjetnik slikar, kao radnik u plinari prolazi sa zaradom od 200 maraka, a radi i kao ličilac. Tijekom rata taj je bosanski Srbin čija obitelj pripada starosjediocima Sarajeva, ostao i branio Sarajevo kao vojnik bosanske vojske. 'Sada o tome više nitko ne želi ništa znati'. Milan se osjeća prevarenim. 'Kao bivšeg vojnika ne mogu me izbaciti iz tvrtke', kaže, ali kod svih raspodjela dolazi na zadnje mjesto. 'Članovi muslimanske nacionalne stranke SDA u tvrtki se ponajprije brinu o muslimanskim radnicima.' To što ga djeca iz susjedstva zovu 'četnikom', što se katkada više ne osjeća sigurnim, ima veze s muslimanskim izbjeglicama iz istočne Bosne. 'Poslije svega što su im Srbi učinili, razumijem njihovu agresivnost ali s tim ipak nemam nikakve veze.' Još bi se mogao iseliti u Kanadu, 'primaju ljude ispod 38 godina'. Zbog svoje dobi mora se uskoro odlučiti. Još mora napraviti tečaj jezika i prodati kuću. Sa ženom i djecom je sve dogovorio. 'Oni također žele otići.' U visokim zgradama Novog Sarajeva, ruševnim kućama staroga grada i stambenim blokovima na Grbavici koje su napustili Srbi, guraju se muslimanski izbjeglice iz istočne Bosne. 70 posto od više od 400 tisuća stanovnika Sarajeva je sa sela. Tako i Muhamed. Želi se vratiti u svoje selo kraj Foče. 'No Srbi nam ne daju.' Sada stanuje u kući jedne Srpkinje. Stara dama živi u prizemlju i želi otići za svojom kćerkom i njezinom djecom koji od početka rata žive u republici srpskoj. Više je puta dala zahtjev vlastima da je riješe izbjegličkih obitelji. Bez uspjeha. Tek kad se prognanici budu mogli vratiti kućama, moći će raspolagati svojim stanovima, glasio je odgovor gradske uprave. Do tada izbjeglice imaju pravo koristiti stanove. Grad je pun prognanika. A stari stanovnici Sarajeva žele otići, kaže Aida Alibalić. 31-godišnja bivša studentica prava s I. državnim ispitom također je razočarana. 'Htjela sam postati odvjetnicom. Tada je došao rat. Ostala sam tu, iako sam mogla postati službenicom međunarodnih organizacija.' Nedavno se natjecala za stipendiju u SAD-u kako bi nastavila studij, ali su izbjeglice imali prednost, 'Oni koji su otišli mogli su se dalje kvalificirati. Oni koji su ostali i mukotrpno se probijali kroz život, opet su zapostavljeni.' Tijekom rata je sve bilo užasno, no ljudi su držali zajedno. 'Sada svatko misli samo na sebe'. Nermina H. je liječnica u bolnici na Koševu. Želi ostati. Svoje je maloljetne kćeri koje su za vrijeme rata živjele u Njemačkoj dovela natrag. 'Moramo izdržati. Ali korumpirani političari i birokrati jako griješe. Nestaje energije za obnovu zemlje. Svi gospodare samo za vlastiti džep.' Mivludin K. otvorio je dućan s namirnicama. Njegova žena i kćer također tu rade. 'Ne zarađujemo puno. Ali možemo isplivati. Samo kad ne bi bilo te proklete birokracije.' 56-godišnji bivši gastarbajter iz Beča ogledava se. Nitko ne smije čuti što će reći. 'Prekjučer je došao jedan inspektor pregledati dućan. Uvijek nešto pronađu.' Zbog električnog voda koji navodno nije u skladu s propisima, mora platiti 600 maraka kazne. 'To će strpati sebi u džep.' Samo nekoliko kilometara u smjeru Pala, baš na crti razdvajanja, tamo gdje počinje dio Bosne pod srpskim nadzorom, sasma novi BMW-i i mercedesi na parkiralištu ispred restauranta 'Dayton' svjedoče da je nekima bolje. Različite registarske pločice automobila odaju da taj restaurant posjećuju 'poslovni ljudi' iz svih krajeva Bosne. Na ulazu su čuvari čija gruba lica i nabubrele jakne odaju da su tjelesni čuvari. 'Tamo za stolovima sjedi mafija', šapće moj pratilac. Tu se odvijaju ne baš legalni poslovi između Hrvata, Muslimana i Srba. 'Imamo skoro otvorene granice sa Srbijom i Hrvatskom. Zahvaljujući Daytonu, crta razdvajanja postala je propusna. Ti ljudi ne krijumčare samo alkohol, cigarete, drogu nego čak i ljude iz Afrike i Azije u Italiju. Peru novac, podmićuju birokraciju i policiju. Time stvaraju veze u svim dijelovima Bosne.' Smije se. 'Kriminalci i mafija ne poznaju granice.' Drugi ih naprotiv poznaju i predobro. U redu ispred sporednog ulaza predsjedničke zgrade u Sarajevu stoje Srbi iz Prijedora, Doboja i Bijeljine koji čekaju putovnicu s ljiljanima, simbolom Bosne pod nadzorom Muslimana. U roku od 24 sata dobit će ih u ruke. 'U republici srpskoj uopće ne možemo dobiti putovnicu', kaže jedan čovjek koji se predstavlja kao Radovan. Bojao se doći u Sarajevo, glavni grad kojim dominiraju Muslimani. Kako će prihvatiti Srbe, hoće li ih napasti? No budući da je jedan od njegovih susjeda već bio tu i da je sve prošlo bez problema, riskirao je putovanje. Sada mu je lakše. Nitko ga nije gnjavio. Jedna je policijska kontrola samo pregledala papire od auta. Sada će dobiti putovnicu koju srpske vlasti u Palama gdje vlada Radovan Karadžić drže vražjim dokumentom. Pregovore o zajedničkoj putovnici, jedinstvenim automobilskim oznakama i zajedničkoj zastavi blokira vodstvo s Pala, ali ne i ono iz Banje Luke. I u tome se pokazuje raskol u republici srpskoj. 'Putovnica i automobilske oznake su najvažnije', kaže Radovan. 'Mi Srbi u republici srpskoj imamo samo iskaznice iz doba prije rata, s tim se nikamo ne može putovati. Kad bismo imali zajedničke automobilske oznake, nitko ne bi mogao znati odakle si. Tada bismo se barem u cijeloj Bosni i Hercegovini mogli kretati bez straha.' 'U Prijedoru', izvješćuje 36-godišnja učiteljica Snežana koja također stoji u redu, 'bosanske se putovnice prodaju za 600 maraka, hrvatske za 700.' Oni dakle koji se ne usuđuju doći u Sarajevo, mogu 'pribaviti putovnicu na crnom tržištu' i s njom doputovati u Hrvatsku. Posjednici bosanske putovnice mogu bez vize putovati u Italiju i Madžarsku, a hrvatske čak u sve zemlje EU-a. 'No tko ima za to novaca?'" - piše Erich Rathfelder. 200147 MET nov 97