Zagreb/Pariz, 19. studenog (Hina) - Maurice Papon sigurno je najčešće spominjano ime u francuskim medijima u posljednjih mjesec i po dana. 87-godišnjem Paponu počelo je 8. listopada u Bordeauxu suđenje za sudjelovanje u zločinima
protiv čovječnosti, deportacije Židova, počinjene za vrijeme Drugog svjetskog rata. Francuska se javnost tim povodom suočava s dijelom neugodne prošlosti. Ona je dugo ostajala u sjeni tzv “degolističkog mita” po kojem je u povijesti od 1940. do 1945. na jednoj strani postojala samo hitlerovska okupacija Francuske, a na drugoj strani pobjednički francuski Pokret otpora koji je predvodio general De Gaulle iz Londona, osiguravši Republici kontinuitet a poslijeratnoj Francuskoj status jedne od četiriju savezničkih velikih sila .
Zagreb/Pariz, 19. studenog (Hina) - Maurice Papon sigurno je
najčešće spominjano ime u francuskim medijima u posljednjih mjesec
i po dana. 87-godišnjem Paponu počelo je 8. listopada u Bordeauxu
suđenje za sudjelovanje u zločinima protiv čovječnosti,
deportacije Židova, počinjene za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Francuska se javnost tim povodom suočava s dijelom neugodne
prošlosti. Ona je dugo ostajala u sjeni tzv “degolističkog mita” po
kojem je u povijesti od 1940. do 1945. na jednoj strani postojala
samo hitlerovska okupacija Francuske, a na drugoj strani
pobjednički francuski Pokret otpora koji je predvodio general De
Gaulle iz Londona, osiguravši Republici kontinuitet a
poslijeratnoj Francuskoj status jedne od četiriju savezničkih
velikih sila .#L#
Tako je dugo ostajala po strani tzv. “vichyjevska prošlost”. Odmah
nakon oslobođenja Francuske u lipnju 1944. Privremena vlada
nastala iz Pokreta otpora organizirala je brojna uhićenja i suđenja
dužnosnicima kolaboracionističke vichyijevske vlade. Predsjednik
maršal Petain osuđen je na smrt, ali mu je zbog njegovih zasluga u
Prvom svjetskom ratu kazna promjenjena u doživotni zatvor, dok je
posljednji predsjednik vlade u Vichyju Pierre Laval pogubljen.
Mnogi sudski procesi francuskim kolaboracionistima, međutim,
ubrzo potom su zamrli ili nisu ni pokrenuti.
Režim u Vichyu uspostavljen je na jugu Francuske poslije potpunog
sloma francuske obrane pred hitlerovskom ofenzivom u lipnju 1940.
Sjeverni dio Francuske s Parizom, kao i koridor duž atlantske obale
do Pirineja, Hitler je bio zadržao pod izravnom njemačkom
okupacijom.
Papon je optužen da je kao glavni tajnik prefekture vichyjske
pokrajine Gironde suodgovoran za odvođenje više od 1500 francuskih
Židova iz okolice Bordeauxa u nacističke logore smrti. On se brani
tvrdnjom da je na toj dužnosti, naprotiv, djelovao da spasi što je
moguće više ljudi od nacističkih progona, posebno židovske djece,
te da je bio povezan s francuskim pokretom otpora .
Takva Paponova obrana da je djelovao po načelu “spasiti što se može”
usporediva je s logikom maršala Petaina na početku režima 1940.
godine. Naime, pošto je u svibanjskoj ofenzivi Hitler munjevito
pregazio Nizozemsku i Belgiju, nasrnuo je s čak 150 divizija na
Francusku i 10. lipnja umarširao je u Pariz. Maršal Petain
potpisuje s Hitlerom 25.lipnja 1940. prekid neprijateljstava
(“L’armistice”) uz obrazloženje da treba spasiti ono što je ostalo
od Francuske(uključujući prekomorske kolonije), a i živote
preostalih francuskih vojnika. Petain je poznat kao legendarni
zapovjednik iz 1916. godine u obrani Verduna. U toj najvećoj bitci
Prvog svjetskog rata zapovijedao je šestmjesečnom obranom, uz
najvišu cijenu u ljudskim životima, tako da je ta bitka kasnije
nazvana i “klaonicom”. Poginulo je 275 tisuća Francuza i 240 tisuća
inače u oružju premoćnijih Njemaca.
Porukom preko radija iz Vichy-a, da “treba prestati s borbama”
Petain, 24 godina kasnije objavljuje zapravo kapitulaciju 17.
lipnja, znači i prije nego je potpisao L’armistice. Čini to poslije
potpuna sloma francuske obrane na sjeveru a nakon što je Churchill
izjavio da sada sve britanske snage mora čuvati za obranu vlastite
zemlje, što je značilo bitno reduciranje britanskog vojnog
savezništva na kontinentu u tom trenutku. Dan ranije je (16.lipnja)
pak predsjednik Roosvelt negativno odgovorio na francuski poziv za
američkom vojnom intervencijom u Europi radi obrane vrijednosti
zapadne civilizacije, jer je to još bilo prerano, odnosno kako je
napisao, “u nadležnosti je Kongresa”.
Dok je De Gaulle objavljivao preko londonskog radija da se “plamen
francuskog otpora ne smije ugasiti” i pozvao u tome na ujedinjenje
sve rodoljubne snage, od krajnje desnice do krajnje ljevice,
vichyjevski je režim sve više klizio u kolaboraciju s Hitlerom.
Potpuno uključenje u “novi” Hitlerov poredak izveden je dolaskom na
čelo vlade u Vichyu otvoreno pronacistički orijentiranog Pierra
Levala u travnju 1942.
Paponovi potpisi ostavljaju trag na nalozima za deportaciju 1560
Židova u razdoblju između srpnja 1942. i svibnja 1944. godine.
Papon je morao znati za postojanje državnog antisemitizma još od
listopada 1940. kada je u vischyjevsko zakonodavstvo izravno
uveden pojam “židovske rase”. Kontraverze u francuskoj javnosti
pojačane su i činjenicom da je Papon u posljeratnoj Francuskoj
ostvario značajnu karijeru: bio je šef pariške policije, zatim
zastupnik degolističke stranke (RPR), a od 1978-81. godine i
ministar za proračun u vladi Raymonda Barrea. Sada se on s očitim
zakašnjenjem pojavljuje pred sudom kao 87-godišnjak s teškim
srčanim bolestima(tri bypassa), koji se brani sa slobode , a teško
pronalazi hotel oko Bordeaux-a koji bi ga primio kao gosta.
Treba li se u povodu procesa u Bordeauxu preispitivati čitavu
vichyjevsku prošlost ili je to suđenje pojedincu? Tako glasi jedno
od najčešće postavljenih pitanja u velikoj raspravi u kojoj su se
oglasili gotovo svi značajniji bivši i sadašnji političari svih
stranaka, povjesničari, filozofi i publicisti. U anketama koje je u
rujnu objavio L’Express pokazalo se da 71 posto ispitanih drži da
današnja Francuska ima posebnu odgovornost prema Židovima
stradalima za vrijeme kolaboracionalističkog režima, a da 72 posto
uglavnom ili potpuno podržava procese bivšim dužnosnicima
vichyjevskoga režima.
“Sada postoji opasnost da proces Paponu dovede do procesa
Francuskoj”, drži međutim bivši francuski predsjednik Valery
Giscard d’Estaing, odbacujući kao i mnogi drugi svaku ideju
kolektivne krivnje. “Inozemni mediji posvećuju dugačka izvješća o
tom procesu. U stvari, mnogi bi se, posebno u anglosaksonskom
tisku, radovali potvrdi ili priznanju krivnje Francuske”, rekao je
on u intervjuu Le Mondeu. “Ti mediji potpuno zaboravljaju da je
Francuska bila okupirana”.
De Gaulle je, po mišljenju d’ Estainga imao snažne, državničke ,
“razumljive razloge” za svoj mit: od toga da je režim u Vichy-u bio
“nepostojeći”, a da “Republika nije prestala postojati”
zahvaljujući Pokretu otpora, pa do toga da se Francuska sama
oslobodila. Jer to je značilo očuvati kontinuitet Republike i
prijeratni status Francuske kao velike sile i na strani pobjednika
u Drugom svjetskom ratu. No nelagode su morale nastati jer takav mit
“ ne odgovara povjesnoj stvarnosti”, dodaje d’Estaing, koji
ocjenjuje kako je Francuzima inače teško prihvatiti istinu,
uključujući činjenicu da su 1940-te bili teško poraženi, a da su
danas tek srednje jaka sila.
Francuska javnost, napose razne građanske skupine, pitaju se zašto
de Gaulle, u svoje vrijeme, a i degolistički pokret mnogo kasnije
nisu službeno osudili proganjanje Židova u vichyjevskoj Francuskoj
, već su se zaustavljali na točki vrlo važne, ali samo pravno-
političke deklaracije po kojoj je “vichyjevska Francuska (bila)
nepostojeća država”. Takav “degolistički mit” zastupao je vrlo
revno i socijalistički predsjednik Francois Mitterand, primjećuju
listovi Liberation i Le Monde.
Tek je sadašnji francuski degolistički predsjednik Jacques Chirac
raskinuo s tradicionalnim objašnjenjem da je Vichy bio jednostavno
“nepostojeća država”. U jednom govoru 1995. on je službeno priznao
“odgovornost francuske države” ( ne i Republike ili Francuske) u
progonu i deportacijama “tisuća i tisuća Židova”. Chirac je nedavno
otišao i korak dalje, pa u jednoj poruci francuskoj židovskoj
zajednici početkom studenog, precizira svoju poruku o "
odgovornosti francuske države” tako što dodaje:
” Da, izdajući vrijednosti i misiju Francuske, vlada u Vichyju
učinila je sebe ponekad i vrlo revnim suradnikom okupatora.”
Bivši predsjednik vlade Raymond Barre izjavio je pred sudom kao
svjedok da ni na koji način nije bio izvješten o bilo kakvim tamnim
mrljama u životopisu Papona prije nego je taj 1978. postao njegov
ministar proračuna. Kako je to bilo moguće? pitaju se u francuskoj
javnosti . D’Estaing koji je u to vrijeme bio predsjednik Republike
izjavio je u Le Mondeu da je za prve sumnje o Paponu saznao 1981.
Bivši šef kabineta predsjednika de Gaullea i njegov bliski suradnik
Olivier Guichard ovako je kao svjedok pred sudom objasnio
generalova razmišljanja 1945. godine: “ Poslije oslobađanja
Francuske general de Gaulle živo je želio sačuvati jedinstvo
zemlje. Tako je nastao degolistički mit koji se sastojao u tome da
se kaže kako je režim u Vichyiju bio nepostojeći. I drugi mit da smo
mi pobjedili u ratu. Trebalo je svakako spriječiti suđenje
Francuskoj ili svim Francuzima”.
(Hina) vb/bm br
190800 MET nov 97