THE WASHINGTON POST, 9.XI. 1997.

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON POST Ž2=9. XI. 1997. Ž3=Nepopustljiva Amerika "Jegor Gajdar je i dalje prema standardima svjetske politike vrlo jasan i nekonvecionalan u svom razmišljanju. Stoga nije veliko iznenađenje što bivši predsjednik ruske vlade hvali američku i rusku vladu zbog pristupa širenju NATO-a, premda on i dalje misli da je širenje 'loša i opasna zamisao.' Dok sam slušao kako Gajdar uvjerljivo hvali Washington i Moskvu da su "prvu etapu širenja NATO-a završili bez nanošenja većih šteta njihovu strateškom prijateljstvu', pala mi je na um zagonetka: čini se da je on u pravu, ali zašto onda američki utjecaj na ruske postupke tako naglo slabi? Jesu li Rusi popustili u širenju NATO-a da bi pritegnuli negdje drugdje? Razgovor s Gajdarom, bivšim Jeljcinovim gospodarskim carom i arhitektom prvog i najozbiljnijeg ruskog pokušaja uvođenja slobodnog tržišta, pomogao mi je odgonetnuti zagonetku. Jedan je odgovor vezan za novo načelo u ustroju svjetske politike, koje prihvaćaju ne samo Rusi nego i cijeli svijet. Na ovo ću se još vratiti. Ali, čujmo prije što je Gajdar rekao o širenju NATO-a prigodom prošlotjednog posjeta. On tvrdi da je svatko izvukao korist iz primanja Češke Republike, Mađarske i Poljske u članstvo NATO-a. Tri bivše članice Varšavskog pakta dobile su na ugledu i materijalnu pomoć od Zapada. Predsjednik Clinton dobio je prigodom proteklih izbora podršku birača iz etničkih skupina; Rusiji je omogućeno sudjelovanje u reformiranoj skupini osmorice i mješovitom vijeću NATO-Rusija; Europska je unija zasad izbjegla preuzimanje tereta sufinanciranja istočnoeuropske poljoprivrede. 'Ali sumnjam da se ova taktička igra može ponoviti ako se nastavi širenje' na baltičke zemlje, Ukrajinu ili druge zemlje bivšega Sovjetskog Saveza, dodao je Gajdar. Takav bi korak jasno pokazao da 'američki političari Rusiju vide kao neprijatelja koji se oporavlja, a ne kao potencijalnog saveznika'. (...) Bivše sovjetske republike "zacijelo imaju pravo same odlučiti hoće li se pridružiti NATO-u. Ali to pravo ne znači da bi to bilo i mudro. Kuba je imala pravo pridružiti se Varšavskom paktu i posjedovati nuklearno naoružanje. Ali, čak je i bivše sovjetsko vrhovništvo napokon shvatilo da bi iskorištavanje tih prava dovelo do svjetskog rata. Gajdar je napomenuo da bi Amerika morala izbjegavati "politiku usmjerenu na konfrontaciju s Rusijom u zemljama što graniče s Rusijom.' To bi bilo moguće. Ali u sadašnjim odnosima upada u oči rast nepovjerenja, unatoč relativno lakom svladavanju prepreka u prvoj etapi širenja NATO-a. Sukobi što to novo nepovjerenje pothranjuju nisu vezani za stara hladnoratovska pitanja kao što su NATO i vojna ravnoteža moći u Europi. Posrijedi je američki pokušaj da Rusiji i drugim zemljama nametne svoju strategijsku volju kako bi ih spriječila da trguju s Iranom, Irakom, Libijom, Kubom i drugim 'neposlušnim državama'. Rusko sudjelovanje u iranskim i raketnim planovima 'oduzima mogo više vremena i uzrokuje mnogo više ljutnje na našim sastancima s američkim dužnosnicima nego širenje NATO-a ili budućnost demokracije u Rusiji', izjavio je stariji europski diplomat. 'To je neshvatljivo'. Ali, ovakvi sukobi upućuju i na sve veću odlučnost Rusije, Kine, Francuske i mnogih drugih, manjih i većih, zmalja da umanje ili rasprše američki utjecaj gdje god mogu. To ni jedna vlada nije artikulirala kao svoju strategiju, premda su se Jeljjcin i Jiang Zemin približili u zajedničkoj izjavi na početku godine obećavši da će podržati 'multipolarnost' u svijetu. Ali to sprečavanje američke hegemonije postalo je novim organizacijskim načelom za mnoge zemlje po završetku razdoblja stare politike i hladnoga rata. (...)" - piše Jim Hoagland 100241 MET nov 97